Bršljan | Krešimir Bagić

SNENI VRTLAR

nudim smiješak
koji se stalno otvara zatvara
kao suncokret danju
noću kao sova

putnike privuče njegova blagost
zastanu spuste kofere
neki počnu svakodnevne poslove
češljaju se peru zube govore

smiješak se nasloni na lice
jedva vidljivim rubovima
i smišlja kamo otputovati
kamo potonuti da ne bi lice licu
staza namjerniku postao

imam smiješak
koji me uporno daje uzima
koji me kao sneni vrtlar
za suše hrani suncem
za poplave kišom

iako žudi da se pokrene
razlista i čitav horizont
pretvori u vlastito zrcalo
ostaje nijem i neodlučan

putnici ga zavole i pamte
podignu kofere i odu
neki se osvrnu
nehajno mahnu rukom
kao što kroz prozor vlaka
mašu djeci u igri
uz prugu

tek tada i on krene
skoči u pismo
s pismom u prvi poštanski sandučić
i posjećuje ih
bjelinom koverte uvećava samoću
ukrašava strah i ukočenost
smiješi se