Bršljan | Krešimir Bagić

KROV GRADA

Uska ulica, uska cesta.
Dvoje mladih ljubavnika
traži usjek, pećinu ili
malo, crno, nečujno i
nevidljivo skrovište, točku
s koje mogu početi svijet.

On skida odjeću, zaogrće se šumom,
čitav grad pretvara u pitanje:
– Hoćemo li se najprije roditi
pa onda rasti, ili nam je svejedno?
Ona zatvara oči, prikuplja tišinu,
ljuti se:
– Pusti me na miru, zar ne vidiš
da spajam dubine!?
Zar su ti oči još toliko otvorene!?

A grad kao čičak hoće u točku,
bježi od sebe, nudi se, drhti.
Kuće se naginju jedne prema drugima.
Povremeno im se prozori i
crijepovi dodirnu, sljube, tako da
lijevo i desno postanu jedno.
Zidovi se udvostruče,
cesta skoči u zrak
pa čitavo nebo
osluškuje i slavi zvukove
iz dubine.

Blago svjetlo izvire iz unutrašnjosti.
S prve obližnje zvijezde
grad nalikuje popločanom krugu,
kružnoj kaldrmi, začaranoj cesti ljubavi.
Blago svjetlo je ures krova, ispod je plamen.
Ispod je požar, okrugao i okomit,
želja koja kani zauzeti sve.

Zvijezde rastu u očima mladih ljubavnika.
Zvijezde traju u sjećanju.
Požar budi ugasnule oči.

On opet pita: – Jesi li spojila dubine?
Ona uzvraća: – Zar ti je korak usamljen!?