Bršljan | Krešimir Bagić

ZAGONETNI CVIJET

vidiš: pluta po dnu
ne čuje se
ne pokreće
s ribama ne razgovara

a ipak kažeš:
moj prijatelj
moj prijatelj

hoćeš ga izvući na obalu
izbaciti tu nemoguću
prljavu vodu iz njega
zasaditi biljku
ispod prozora,

zarobiti lice
laticama i lišćem
pa plakati iza stakla:
moj prijatelj
moj prijatelj

čemu se pretvarati
kada i košulja
kojom grudi miluju zrak
a zrak grudi
zna kako raste taj
zagonetni cvijet

bježat ćeš u sutra
bježat ćeš u sunce
bježat će i on
jednom,
kada otvoriš prozor,
sigurno ćete razgovarati

– mrtav?
– da.
– a ti?
– i ja.
– i što sad?
– sad smo prijatelji!

poslije ćeš vjerojatno zatvoriti prozor
njemu će zadrhtati listovi

nebo će biti
poput balona
prazno