Bršljan | Krešimir Bagić

PTICA U ZRAKU

 

riječ dođe niotkud, sjaji
i kao da ste skupa rasli
kaže: daj mi ruku!

staneš. nisi li zbog nje
razgrtao dan i noć,
zimu i ljeto?

otkud si, pitaš, koja te
daljina na mene
nagovorila?

ona samo poskoči, ptica
prhne u zrak. ponovi:
daj mi ruku!

pružiš obje. uđeš u šutnju.
svaka ti se riječ
malo izgubi.

onda naravno počne priča.
ti si joj početak, kraj
i glavni junak.

neko vrijeme uživaš,
ništa ne pitaš,
samo gledaš,
šutiš.

čudesni prizori
rastu u tebi.
(ti u njima.)

odjednom si dobre volje,
obuzima te radost,
premda ne znaš
zašto i kome.

onda zaboraviš dobro i loše,
prije i poslije,
povučeš ruke
k sebi.

iznova počneš govoriti

riječ (ptica) tada upita:
otkud si pao u jezik
kad on o tebi šuti?
niotkud, odgovaraš

niotkud, kažeš,
a ona se udaljava
pozdravlja krilima,
dovikuje: možda,
negdje, opet,
tko zna!?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.