Bršljan | Krešimir Bagić

PODRUM KRENE, TRG SE PREPOZNA

 

slušaj, ako je plima
to što mi zatvara usta
i naseljava pogled
nema smisla bježati,
potopit ću se

ta dječja igračka
(more s razglednice)
iz čista je mira narasla,
izlila se preko rubova
i postala kuća, ulica,
grad i ptica,
kao sat navila me

zaronila
zaigrala me

slušaj, školjke slušaj,
šume u mojoj glavi,
ne mogu ti ništa reći
jer mi pod jezikom alge
spavaju,

čim izronim riječ
one se probude
i razmaknu tako
da ne mogu kamen
na kamen staviti,

a što bi htio
– čude se ribe –
pa ti ne plivaš
ti si se potopio
potopio usta zatvorio
zato sada šuti
šuti i uživaj

gradi me, razgrađuje
val po val (šutim i uživam)
imam milijun stanovnika,
svakog pitam kako se zovem
i svaki mi kaže jučer sam
znao, ali danas ne,
danas se ne mogu sjetiti,
čekaj da mi riječi narastu,
ili, ako ti je jako hladno,
duboko udahni
i
u školjci
naspavaj se
odmori se

čuješ li što ti govorim,
imam milijun stanovnika,
a sve neznalice,
i baš zato ih volim i brojim,
ispremiješali se kao karte,
pa podrumu govorim o trgu,
trgu o podrumu, kažem:
ti si svijetao i pun,
kao šipak, pomakni se malo,
nek te traže, podrum krene,
trg se prepozna, ali val
koji me iznova počeo postaje nestrpljiv,
malo ti je mraka, je li,
idemo dalje, do crnoga,
do zadnjega ruba tebe i mene,
tko se tamo skrasi,
taj se uistinu skrasio,
potopio
dobro, ako je stigao taj trenutak,
idemo, ako je sat uistinu navijen,
zvonit ću,

zvonit ću i probuditi
čitav grad usnuo u moru, dječjoj igračci,
pa da vidimo tko je val,
tko sam ja

slušaj, ako me tražiš
i dozivaš po imenu
a ja ti se ne javljam
budi sretan (budi sretna)
potopio sam se za sve nas

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.