Bršljan | Krešimir Bagić

IME

 

Kao kovanica, prijatelj ima dvije strane: glavu i pismo. Glavi nedostaje tijelo, pismu riječi. Baciš li ga u zrak, nikad ne znaš hoće li te – kada se vrati – mirno osloviti ili prsnuti poput balona. Zato me više nemoj pitati što radim u mraku! Crno pretvaram u žuto, žuto u sunce, sunce u kazaljku. Moje usne zapinju o cvijeće koje sadiš pogledom i pretvaraš u vrt. Kazaljku pomičem, navijam sunce – da se ne probudimo jučer kad smo ga već zaspali. Djeca plešu prije nego prohodaju. To je krajolik! Glazbu čujemo i kad je nema. To je zvuk!

Da bih te opet mogao sresti
– sve ću zaboraviti!

Zimu, ljeto, korijen i plod
– sve ću zaboraviti!

Riječi, ljubav i zaborav sam
– sve ću zaboraviti!

I vrijeme i tišinu,
i dubinu i visinu,
sve dimenzije obaju bića
– sve ću zaboraviti!

Zato, otkrij mi kako se zoveš,
kako sušiš jeku bubnjeva?
Jer, htio bih te nešto pitati!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.