Bršljan | Krešimir Bagić

IME

Kao kovanica, prijatelj ima dvije strane: glavu i pismo. Glavi nedostaje tijelo, pismu riječi. Baciš li ga u zrak, nikad ne znaš hoće li te – kada se vrati – mirno osloviti ili prsnuti poput balona. Zato me više nemoj pitati što radim u mraku! Crno pretvaram u žuto, žuto u sunce, sunce u kazaljku. Moje usne zapinju o cvijeće koje sadiš pogledom i pretvaraš u vrt. Kazaljku pomičem, navijam sunce – da se ne probudimo jučer kad smo ga već zaspali. Djeca plešu prije nego prohodaju. To je krajolik! Glazbu čujemo i kad je nema. To je zvuk!

Da bih te opet mogao sresti
– sve ću zaboraviti!

Zimu, ljeto, korijen i plod
– sve ću zaboraviti!

Riječi, ljubav i zaborav sam
– sve ću zaboraviti!

I vrijeme i tišinu,
i dubinu i visinu,
sve dimenzije obaju bića
– sve ću zaboraviti!

Zato, otkrij mi kako se zoveš,
kako sušiš jeku bubnjeva?
Jer, htio bih te nešto pitati!