Bršljan | Krešimir Bagić

POVIJEST BOLESTI

pitaš: što misliš?
kažem: ništa,
i osjećam se poput doktora P,
pacijenta Olivera Sacksa,

voda nahrupila sa svih strana,
kako da je zaustavim,
kako da je popijem kad su oči otvorene,
kako da ti išta kažem kad te nema,
kad ne postojiš

– što ovdje vidite, pita doktor Sacks
(upirući prst u fotografiju saharskih dina)
– vidim rijeku (odgovara P) i malu kućicu
s terasom prema obali, ljudi jedu na terasi,
tu i tamo vidim obojene suncobrane

(kasnije je doktor P. glavu svoje žene
pobrkao sa šeširom,
no, to nije važno)

opet pitaš: što misliš?
opet kažem: ništa,
i osjećam se poput slijepca
koji u tunelu hvata svoju sjenu,
koji sve čega se sjeti
pretvara u štap:
vrata, ruksak, pivo,
udarit ću te, vlak, prozor,
zrak, zrak, zrak

misao, dok te gledam,
nema postelje u jeziku,
drhti kao list
između grane i zemlje
leti, pada i raste
sva bijela od radosti
i očekivanja, ona je
drhtaj, nečujni bombon,
san

napokon, povijest moje bolesti
postala je javna stvar, ali tebi to nije dosta,
ne odustaješ, pa kao da majka budi dijete,
ponavljaš pitanje: a što sad misliš?
ništa, opet odgovaram, samo te gledam,
preko ruba tvojih zjenica izlijeva se more,
modro i divlje, za velika nevremena
voda navlaži terasu ispred kućice na obali,
tu i tamo se poslije svega pojavi duga

(kasnije je moja misao urasla u jezik,
pala na nebo, odletjela u zemlju,
no, to nije važno, nitko me o njoj više
nije pitao)