Bršljan | Krešimir Bagić

JA NE POZNAJEM NIJEDAN CVIJET

ja ne poznajem nijedan cvijet
samo ružu

ona me grli kad pišem knjigu
ona mi nudi sedam rajskih latica
ko roj pčela kad u cvijeću posluje
pa silazi u nj da ga ostavi
leteći k mjestu, gdje med zgotovljuje

piva latica počinje kotač
ona se crveni u mom oku

druga latica kaže ‘ja sam danteova’
nju samo taknem i uzdahnem

treća latica sama kao korak
s četvrtom bude križ
kada ih pogledam
ostanem bez grijeha

petu stisnem u šaku
od nje ću praviti ulje
vidati rane i
bolesne stihove

šesta latica drhti na vjetru
kap rose koju čuva nasmiješi se
i upozori ‘ja sam pitoma pustinja
ne gledaj me dok hodaš šumom’

sedma latica je gotov kotač
ona se
ona me
okreće
okreće
tako da ništa ne znam
tako da sam stalno na početku

ja ne poznajem nijedan cvijet
samo ružu
u njoj niknem
pa odrastem
pa me nema
pa napišem knjigu