Bršljan | Krešimir Bagić

PRIJATELJI

Hoćeš li mi biti prijatelj?
Hoću, prestat ću šutjeti
i početi govoriti o dnevnim stvarima
– o majci, knjigama, vremenu, zalasku sunca
(da, i o zalasku sunca)

Ujutro ću te, ako dopustiš,
otpratiti na kolodvor,
stisnuti ruku i kazati:
– Doviđenja, prijatelju!

Ne. Ne želim da me pratiš.
Pitam te: – Hoćeš li mi biti prijatelj?
Hoću, otvorit ću oči
i gledati sve što na tebi dosad nisam gledao.
Izronit ću iz dubine na površinu
i nepomičan te promatrati
(da, nepomičan te promatrati)

Vratit ću sve prizore na ulicu,
stati na jednu od njezinih strana
i narediti nekom psu da
s vremena na vrijeme zalaje.

Ne igraj se sa mnom! Pitam te samo:
– Hoćeš li mi biti prijatelj?
Naravno. Pa rekao sam ti da bih
zbog tebe mogao i umrijeti
svakog dana stotinu puta
svakog dana stotinu puta
(da, svakog dana stotinu puta)