Bršljan | Krešimir Bagić

DODIR, ONAJ KOJI GLEDA PAPIR

dodir
kada se dogodi
poput puštenog balona
odjuri u
nebo

kako poslije pisati pismo
kako nizati riječi
nijemim jagodicama prstiju

zvijezde plešu
igraju se
zamjenjuju imena i položaje

ako i misliš da je imaš
svoju nećeš prepoznati
(kao što postoji drugi svijet
postoji i drugo
tebi nedostupno
nebo)

ipak kakva je to
blagost
kojoj je tišina podarila oblik
da raste i cvjeta
cvili i pjeva
umočena u
nepostojanje

pismo je znak vatre
dodir vatra sama
srce plamena
koje se ne pita
odakle se rodilo
i
kamo će nestati

mir u tebi
iako ćudljiv i neprepoznat
razgorijeva se gasi se tako
da vatra postaje fotografija bježi u
album i sanja riječi

dodir
kada se dogodi
poput puštenog balona
odjuri u
nebo

pismo ga hvata
ali nebo je veliko

onaj koji gleda papir
hoće u plavo
isprobava misli
trenira emocije
smišlja riječi
nikako da iza nadnevka
napiše prvu rečenicu

dodir neće u pismo
pismo je njegova smrt
onaj koji gleda papir
nema izbora
on mora slaviti smrt
tkati mrežu sjećanja
glasno i nježno
spuštati ga što dublje

ako pokoji neoprezni leptir
zaluta u njegova usta
to je znak da je
onaj koji gleda papir
posao izvrsno obavio
dodira više nema
postao je svojinom neba
neba koje ga gleda
svojim plavim plavim
neprozirnim
očima

mir u njemu
iako ćudljiv i neprepoznat
razgorijeva se gasi se tako
da vatra postaje fotografija bježi u
album i sanja riječi