Bršljan | Krešimir Bagić

U MORU ZVUKA

moja vrata su stvarna
moji zidovi su stvarni
u pjesmi uvijek ima mjesta
(tako mi se bar čini)

uhvatim kvaku uđem
pa sam sneni balon s djetetom na zemlji
pa sam u milijun lica u milijun očiju
samo da nisam u svojima

a jesam u svojima sam
imam unutrašnju priču
ona puna likova ja krut
i nitko u nas ne može ući
ako nije svetac
ako nije nijemi trg
na kojemu ćemo
(moja priča i ja)
stati i trajati

u tišini ponavljam svaku kretnju i svaku riječ
ti kažeš ‘znam ovdje je mirno
ali ja sam u moru zvuka’
i alge prekriju kamenje na dnu
one su uši našega tijela

vrata se zatvaraju
vrata se zatvaraju
takvi me snovi vode kući
(ovdje je mirno)
ali ja ne smijem kući
jer kuća leti zrakom
kao balon

ipak nisi svetac nisi trg
kada te pogledam glazba ispuni glavu
i alge prekriju ramena
one su uši našega tijela
nečujne zelene i brze
zabole pri svakom susretu
pri svakom dodiru

stvarno ne znam zašto ljudi stalno ponavljaju
‘biljke vas ne mogu povrijediti
ne posjeduju ego samo rastu i grle’
ipak volim takve priče one me vode kući

ja sam u moru zvuka a ne ti
zatočilo me podvodno raslinje
dubina se penje prostor se otvara
ali što si tko si ti
prostor u koji sam mislio da neću
ili zvuk za koji je more reklo da ga nema

moja vrata su stvarna
moji zidovi su stvarni
u pjesmi uvijek ima mjesta
ali u što da te pretvorim

(moram te u nešto
inače će mi pjesma
umrijeti od stvarnosti
a to ne bismo preživjeli
priča i ja)

jedanput dvaput triput
nekad povremeno uvijek

bio si bog
bila si ruža
bilo si zrnce

prohodali smo godine
vidjeli bistro i mutno
svemu rekli ‘doviđenja’

pred vratima sreli se
malo se gledali zagledali
pa poglede u stihove
stihove u događaj pretočili

posvađali se jučer i sutra
sjemenka i plod
misao i riječ
pjevali i sanjali
ništa jeli ništa pili
čega nije bilo – zavoljeli
čega bilo – odrekli ga se

puževi na rubu šume
broje stabla
dođu do dva
i stanu
(važno je da šuma nije cijela
važno je da stablo nije šuma)

moram te u nešto pretvoriti
moram jer ćeš iznenada skočiti
u milijun lica u milijun očiju
u priču u kojoj bih htio klijati

na kraju ćeš me i u biljku natjerati
zato moram mišlju osvijetliti ovaj tunel
precizno mu izračunati kvadraturu
upoznati si bridove nekoga povrijediti

dakle u što hoćeš
(u što te hoću)
možda najbolje u ključ
jer on uvijek kada ga ne tražim
radosno objavljuje ‘tu sam’

u ključ zbog kojega
ne mogu naći drugi ključ
ući ni izaći

tijelo je pošlo za pticom
tijelo je bilo blizu ptici
kada je priča uzviknula
‘hajde munjo kazni ga
zapali pa utišaj’
krila samo što nisu
dodirnula oblak

moja vrata su stvarna
moji zidovi su stvarni
u pjesmi si uvijek sve
u svakom trenutku
sa svih strana
i
na svakom mjestu

što da ti kažem
dok prislanjaš školjku uz uho
i ponavljaš ‘ovdje je mirno
ali ja sam u moru zvuka’

što da ti kažem
kad stalno govorim
kad stalno šumi
kad stalno šutiš

u tišini
obnavljam
svoju
tišinu
(u tišini obnavljam svoju tišinu)

u moru
more
sam
i
ja

(u moru more sam i ja)

moja vrata su stvarna
moji zidovi su stvarni
ovdje je mirno
ali ja sam u moru zvuka