Bršljan | Krešimir Bagić

NEBO PUNO BROJEVA

Za stolom u Gradskoj kavani šaroliko društvo razgovara o poeziji. Teško nam ide, ne uspijevamo napustiti zemlju, mahnuti konobarima i ljudima koji piju kavu. S lijeva ratnički krene avangarda, neki zijevnu, neki se namrgode, završi u pepeljari. Zdesna tiho zaiskri sentimentalizam, jedni počnu mucati, drugi prebacivati nogu preko noge; napokon, otprhne u zrak, s njim i tek izvađeni rupčići.

Iznenada, djevojka koja je dotad uporno šutjela naglas pročita ‘Ljubav’ A. B. Sirnica, zgasne dnevnu lampu i počne od ekstremiteta dvaju sastavljati jedno tijelo – tijelo ljubavi. Njezine riječi, čiste poput brojeva na nebu, prošire se lijevo i desno. Balon koji smo uporno napuhivali odjednom poleti. “Plavi plašt je pao oko tvoga tijela”, ponavljamo za Šimićem, gledamo je u oči. Moje i tvoje, njegovo i njezino, on i ona sjedinjuju se u probuđenim rečenicama: moje tijelo, tvoje noge, moje ruke, tvoje kose… izrastaju u stablo strasne ljubavi, u usklik tvogamoga neba koje se zaboravilo u točci. Tijelo ove ljubavi nema glave, zaključi djevojka, spusti pogled i ponovno utihne.

Zadivljeni i posramljeni njezinom iskrenošću i hrabrošću, na trenutak zašutjesmo. Svi smo najednom lebdjeli, vidjeli svemir, nebo puno brojeva, ljubav punu tajni. Zatim je netko zapljeskao. Brže-bolje smo prihvatili taj glupi kliktavi bombon, i nastavili brbljati. A točka je i dalje iskrila iz njezinih očiju.