Vidok koža | Vesna Biga

LXII

I kad si presita svekolikog jastva, glad
svoju gladuješ, puti moja samojedna,
kud god da pođem, ti se nudiš,
udarim dlanom o dlan, evo tebe,
posjetim pazuha, ti se smiješiš,
dirnem pupak, eto meni ponuda,
toliki zovu predjeli,
zađem li među bedra, bubri znoj
putene vrtoglavice, posišem palac,
hrle prisjećanja, u mlado vrijeme
tu se prsio mliječni zov,
bilo je nalik trubljama u rajskom vrtu,
vjerovala sam tada u reski slad prve jabuke,
a još se nije rodio onaj
koji se sjeća njena okusa,
kako onda dalje,
kad taj ne dolazi, iz ovog tijela u koji vrt?