Vidok koža | Vesna Biga

XLVI

I ove noći talasao je pod mojom kožom nečiji
nepoznati porok, mreškajući skrovitu uvalu,
nalik na posljednje utočište,
kad sam se probudila i stala tražiti svoje prisustvo
u svemu tome, čujem – put se moja zakopčava
preda mnom, tako to biva poslije bluda,
tako krutne samo tuđa halja,
toliko da joj više ne mogu prići jezikom, prodrijeti
u neki od vlažnih, za mene stvorenih otvora,
zar se nismo baš tu sretale, dvije sestre,
rađale smo jedna drugu u istom dahu,
a sad preko noći niču snubljive usne stranca,
gnijezde se u kolijevci divlji ushiti,
mojom kožom odjeveni, mojom kožom poneseni