Vidok koža | Vesna Biga

XLIII

Nježno s ovom trećom, možda posljednjom kožom,
daleko od plamena, daleko od voda smutljivih,
a kapima znoja svaka hvala što sraslost pronose
ove blijede pokorice s mojom molitvom,
i hvala porama što pitomo luče blagi uzdah nutrine,
već su dvije kože na meni izgorjele,
kano životopis ucrtan na halji,
zato nek mi treća bude od ovog i od onog svijeta,
koliko svoja, toliko neka ište,
ne bojeći se riječi olako prokazanih,
ni djela već jednom viđenih,
i nek željkuje hoćna onu tuđu žud,
samu da sebe ne gladuje, molim se, bar ovaj put