Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Četrnaesto poglavlje ili
ZABOGA, ALEKS!

Aleks je sjedila u dnevnoj sobi, na optuženičkom naslonjaču, nasuprot tate i mame koji su sjedili na trosjedu i promatrali je kao nekakvog izvanzemaljca koji im je upravo uletio kroz otvor električnog kamina u kuću. Da su je barem samo promatrali. Ali ne. Mama je vikala uopće ne obraćajući pažnju na to što će susjedi reći. A tata… tata joj je davao podršku svojom šutnjom i čestim kimanjem glave.

Grozno!

Aleks je čvrsto stisnula zube riješena da izdrži do kraja. Ma što to značilo.

– I kako ćemo sad ljudima pred oči? Ha?

Mama ju je pogledala svojim izbuljenim očima..

– Ako ovako nastavi kolutati očima prema meni, noćas ću imati noćne more. I bit će mi zlo – pomislila je Aleks. Naglas nije odgovorila ništa.

– Optužili smo ih da su lopovi, a lopov nam je rođena kći!

E, to već nije mogla šutke otrpjeti.

– Ja sam mislila…

– Ništa ti nisi mislila!!! – dreknula je mama.

– Imat ću noćne more. Definitivno. A možda se i ispovraćam!

– Aleksandra, dijete, život nije igra – svećeničkim glasom umiješao se u razgovor tata.

Za razliku od ljutite mame koja je u takvim prilikama djelovala zbilja zastrašujuće, ozbiljni tata Aleks je izgledao smiješno. Znala je da se on jedva čeka dignuti s tog trosjeda i otići u svoju sobu, zavaliti se na krevet i čitati one dosadne stručne časopise s nerazumljivim grafikonima, tabelama i odurnim fotografijama žila, crijeva i tko zna još čega sve ne.

Ipak, nije se usudila nasmijati. Čak ni u sebi.

– I zašto si uopće htjela prodati mojeg Budu?!! Hoćeš li mi barem to objasniti?!!

Aleks je šutjela. Nije znala odakle bi počela. Niti što bi točno rekla. Zato je samo slegnula ramenima.

– Misliš da bi me to tvoje slijeganje ramenima trebalo zadovoljiti?

– Što god da kažem ona će vrištati na mene.

– Aleks?! Čuješ li što ja tebe pitam?!

– Zapravo, vrištat će i ako ništa ne kažem – ispravno je zaključila Aleks.

– Sreća je da je Buda bio u komisionoj prodaji pa smo ga uspjeli vratiti iz antikvarijata – pokušao je smiriti situaciju tata.

– Da, ali kako ću ja sad Lukinoj majci pred oči?! Nakon svih neugodnosti koje je danas prošla?! – mama je i dalje bila na rubu nervnog sloma.

– Važno je da je prošlo – tješio ju je tata.

– Ništa nije prošlo! – nije se dala mama.

– Ona kao da uživa biti živčana! – zaključila je u sebi Aleks. Također ispravno, dok je mama nastavljala vikati. Ovaj put u tatinom smjeru:

– Baš tebe, Igore, briga za sve! Znam ja, ti bi bio najsretniji da je netko već kupio mojeg Budu.

– Majda…

– U ovoj kući, moj rad se uopće ne cijeni! Svi biste vi željeli da ja budem obična domaćica! Da vas služim…

– Pa sad, o tome tko koga služi dalo bi se već diskutirati – komentirao je tata.

– Je li?

– Moj trenutni bijedni položaj mogu zahvaliti samo tebi. Draga.

– Sad sam još JA za nešto kriva?!

– A kao nisi?!

Aleks je predosjećala što slijedi.

– Ljudi, prestanite se svađati – umiješala se.

Vidjela je kako njezini roditelji ponovno okreću glave prema njoj.

– Od sutra će sve ponovno biti u redu. Časna riječ – rekla je svečanim glasom, oponašajući vlastitog oca. – Ništa vi ne brinite. U ponedjeljak ću ponovno krenuti u školu i…

– Zar nisi išla u školu?! – začudio se tata.

– Ne, draga moja – javila se mama. – Ti u ponedjeljak nećeš ići u školu, nego kod psihologa!

– Zašto?! – Aleks je bila iskreno začuđena.

– Zašto nije išla u školu? – ponovio je tata, ali ga ni ovoga puta nitko nije čuo.

– Ha! Još me pitaš zašto?! Zato što tvoje ponašanje nije normalno. Eto zašto!

U tom trenutku tata je nešto promrmljao sebi u bradu, ali ga mama, srećom, nije čula. Ona se i dalje obraćala svojoj kćeri:

– A sad izvoli otići spremiti svoju sobu!

– Ne mogu.

– Ma nemoj! Zašto ne bi mogla?!

– Zato što ju je teta Marija prekjučer spremila!

– Ne spominji mi teta Mariju! – opet je vikala mama.

– Samo sam htjela reći da mi je soba sređena.

– A ormar?

– I ormar.

– Onda spremi ladice. I školsku torbu!

– Misliš, ruksak! Već sam ti sto puta rekla…

– Slušaj ti, mala…

U trenutku kada se tata htio umiješati u razgovor pitajući po stoti put zašto Aleks nije išla u školu, zazvonilo je zvonce na ulaznim vratima. Aleks je to jedva dočekala.

– Idem otvoriti!

Ispred vrata stajao je Luka.

– E, Lucky, bok!

– Dobar dan – otpozdravio je Luka gledajući prema Aleksinim roditeljima koji su već stajali pokraj Aleks u hodniku. Zatim je prema njima ispružio veliki pladanj s mađaricom.

– Ovo vam šalje moja mama. Rekla je da se ništa ne uzrujavate oko onog nesporazuma s policijom. Poručuje vam kako ona sve shvaća i da je sve u redu.

Aleksina mama lagano je pocrvenjela.

– Luka, tako mi je neugodno. Molim te, ispričaj se još jednom mami za sve neugodnosti koje smo joj napravili – rekla je nesvjesno se češkajući po nosu.

– Ma, nema veze.

– Naravno da ima – umiješao se i Aleksin tata. – To je zbilja bilo strašno.

– Mogu misliti kako joj je bilo u policiji – javila se ponovno mama. – Sirotica!

Luka se pokraj Aleksinih roditelja koji su se stalno ispričavali osjećao zbilja glupo. I nelagodno.

Nakon brojnih isprika, u hodniku je zavladala tišina.

– E pa idem ja … – rekao je na kraju.

– Pričekaj trenutak!

Igor Peternek rukom je pozvao svoju ženu nekud u drugu sobu.

Aleks i Luka konačno su ostali sami.

– Ideš van? – tiho ju je upitao.

– Ne mogu. U kazni sam. Moram spremati glupe ladice!

– Htio sam ti nešto reći.

– Mama, mogu li malo van? – povikala je Aleks prema drugoj sobi.

– Ne!

– Molim te, mama!

– Aleks, jesmo li se mi nešto dogovorile?

– Nismo, samo si se ti dogovorila sama sa sobom – promrmljala je Aleks i okrenula se prema Luki – Sorry, nije upalilo!

– Ništa onda, idem ja.

– Čekaj Luka! – viknuo je Aleksin tata noseći u ruci bocu viskija i kutiju cigara. Pravih kubanskih.

– Evo, ovo je za gospodina Pavla. I puno ga pozdravi u moje ime.

Luka se zbunio.

– Lukin tata se zove Petar – ispravila ga je Aleks. – I uopće ne pije. A ni ne puši.

– Onda za strica – sa smiješkom je nastavljao Igor Peternek i dalje držeći bocu viskija i cigare u rukama.

– Misliš, ujaka – ponovno ga je ispravila kćer.

– Pa, da. Naravno. Ujak, stric, sve je to… mislim, isto… ne?

– Ne pije ni on.

– Aleks, daj ušuti već jednom – ljutito ju je prekinula mama, uzela darove od svog sad već sasvim zbunjenog supruga i odlučno ih ugurala u ruke Luki. – Puno se zahvali svojim roditeljima u naše ime i reci im da nam je izuzetno neugodno što je do svega ovoga došlo.

– Dobro. Hoću. Niste trebali – odgovorio je Luka. – Onda, idem ja.

– Bok, Lucky!

Kada je zatvorila vrata za sobom, Aleks se okrenula i pogledala roditelje.

– Pa vi niste normalni! – zaključila je.

– Ispao sam potpuni kreten – složio se tata.

– Dođi – uzdahnula je i nježno ga zagrlila Majda Horvat-Peternek.

Tata joj je jednako uzvratio.

– E baš ste našli mjesto gdje ćete se grliti! – prokomentirala je Aleks na putu do svoje sobe.

Aleks je sjedila za svojim radnim stolom zagledana u zid ispred sebe. Nakon otprilike pola sata koncentracije, odlučila je:

– Prvo ću pospremiti školski ruksak, a tek onda ladice.

Ne dižući se sa stolca, samo se malo nagla u stranu, ispružila ruku i povukla ruksak prema sebi.

– Uf! Dobit ću upalu mišića koliko je težak!

Zatim ga je objeručke podigla visoko u zrak i okrenula naopačke. Jedna za drugom, sve knjige, bilježnice, kovanice, ključevi i hrpa drugih stvari počele su ispadati iz ruksaka na stol.

– Uau, čega sve tu ima! – uzviknula je zadivljeno.

– Aleks, što to radiš? – čula je mamu kako viče iz druge sobe.

– Spremam!!!! – viknula je prema zidu i nastavila s poslom. – Zar su se već prestali grliti – zapitala se usput.

Nakon svega pet sekundi, ruksak je bio prazan.

– Tako! Gotovo!

Zatim je uzela vrećicu, koja je također ispala iz ruksaka, i počela u nju trpati smeće.

– … šalabahter iz fizike. Nisam ga uopće mogla koristiti. Profačica je stalno buljila u mene. Opet ću dobiti dvojku! Više mi neće trebati… kao ni ovaj iz kemije… pozivnica za Domagojev rođendan, to ću staviti na stol…raspored sati, hm ni to mi više neće trebati…odakle sad ovaj sendvič? Fuj, već se sav upljesnivio… još neki papirić…

Aleks je zastala držeći u ruci nepoznati papir.

– Hm, što je ovo?!

Bolje se zagledala u njega, ali ništa od napisanog sadržaja nije mogla razumjeti.

– Kakve su ovo žvrljotine?! Šempi ti smopi da limvo te… Svašta. To uopće nije moje smeće! Koja mi je to budala uvalila u torbu?

Aleks je zgužvala papir i upravo ga je htjela baciti u vrećicu, kad ju je nešto nagnalo da ponovno odmota već zgužvani list.

Gledala je u njega i razmišljala.

– Šempi ti smopi…Hm.

Razmišljala i gledala.

– Šempi… šempi…

A onda je, nakon otprilike pola sata razmišljanja, najednom otvorila usta i vrisnula.

Kada su tata i mama uspaničeno dotrčali do njezine sobe, zatekli su Aleks kako skače po krevetu, maše nekakvim zgužvanim papirom po zraku i smije se.

– Mi ćemo s njom zbilja morati kod psihologa – zaključila je mama zabrinuto.