Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Četvrto poglavlje ili
OSMIJEH PORCULANSKOG BUDE

Aleks je otključala vrata stana, zbacila ruksak s leđa i s dva vješta pokreta nogu skinula obje tenisice. Zatim je, onako bosa, u mokrim i ne baš previše mirišljavim čarapama, otapkala do stilske komode u hodniku iznad koje je stajalo veliko stilsko ogledalo, odlična kopija Louisa XVI.

– Možda bih mogla promijeniti frizuru? I ofarbati se? – razmišljala je promatrajući se. – U crveno, na primjer. Ili možda roza… I napraviti piercing. Na donjoj usni. Ili još bolje – na pupku!

Ispružila je ruku i maknula u stranu kip porculanskog Bude koji je stajao pred ogledalom i zaklanjao joj pogled na vlastiti odraz. Zatim je podigla majicu zagledavši se u trbuh s druge strane ogledala.

– Piercing bi bio pravi pogodak!

Uvukla je trbuh najviše što je mogla.

– Da, da. Bilo bi to baš cool.

Već je zamišljala sebe s bisernom rinčicom u pupku.

– Samo što je zimi nitko ne bi mogao vidjeti. Osim mene. A to nije dovoljno. Uopće.

Opustila je trbuh, spustila majicu pa se još jednom zagledala u svoj odraz.

– Baš sam zgodna! – zaključila je skromno i zavodnički se nasmiješila samoj sebi. Ali čim su se između usana ukazala dva reda velikih krivih zuba, osmijeh je u trenu nestao.

– Možda bi bilo bolje da sam nijema. Kao Mala sirena. Tad ne bih uopće morala otvarati glupa usta.

U tom trenutku pogled joj je pao na porculanskog Budu koji ju je promatrao cereći se od jednog do drugog uha.

– A što se ti smiješ, dugouhi?! – odbrusi mu ona pa čvrsto stisnu usta.

– Ne mogu se u rođenoj kući ni pogledati ko čovjek, a da mi se netko ne smije. Makar to bio i glupi porculanski kipić!

I upravo kad je podigla Budu namjeravajući ga vratiti na njegovo staro mjesto na sredini komode zvane „lažni Louis“ začulo se šuškanje.

– Lopovi! – sinulo joj je. – Sigurno su došli po ovog tu glupog Budu za kojeg mama stalno ponavlja kako je od neprocjenjive vrijednosti.

Aleks osjeti laganu mučninu u želucu. Od straha. Ili možda od gladi. Htjela je istrčati van i otići do Luke po pomoć. Ali kada se već došuljala do ulaznih vrata palo joj je na pamet da lopovi sigurno ne bi zaključavali vrata za sobom, nego bi ih ostavili otvorena. A i Budu bi valjda već uzeli.

– Znači, nisu lopovi.

Vratila se natrag i odvažno zavirila u dnevni boravak. Bio je prazan. Ako se ne računaju svi oni već spomenuti i nespomenuti predmeti s početka ove priče.

Oslušnula je još jednom.

U stanu je bilo tiho.

– Pričinilo mi se – zaključi, pa pažljivo spusti porculanskog Budu pred ogledalo.

Zatim je, zaobišavši kupaonicu, pranje ruku i skidanje mokrih i smrdljivih čarapa, otišla u svoju sobu i bacila se potrbuške na krevet. Zagnjurila je glavu u Garfielda i razmišljala:

– Pa što ako jednom i dođu lopovi? Bilo bi to baš uzbudljivo iskustvo. Možda bi me i oteli, tko zna? Stavili bi mi neku krpu u usta, da ne mogu vikati, i svezali ruke. A možda bi među njima bio i neki zgodni tip koji se tu našao gotovo sasvim slučajno, pa bi se sažalio nada mnom i oslobodio me. Onda bi nas dvoje tajno pobjegli, daleko, daleko, negdje gdje nas nitko ne bi mogao pronaći. I onda bismo mi druge pljačkali, i bili bismo ko ono dvoje lopova iz onog starinskog filma što je bio prošli tjedan na televiziji, samo što bi mi bili puno, puno poznatiji i opasniji. I ja uopće ne bih nosila onako glupu kapu na glavi nego bih imala šiltericu i crne naočale.

Aleks iz maštanja prekinu ponovno šuškanje. Ovoga puta je bila sigurna kako dopire iz kuhinje.

– Pa to je Đuro! – dosjetila se. – Đuro se vratio! Sigurno je gladan pa sad njuška po špajzi i traži što bi mogao pojesti!

Aleks skoči s kreveta i pojuri prema kuhinji.

– Đurooooooooooooooooooo!!!

Prvo što je ugledala kada je uletjela u kuhinju bio je otvoreni srebrni hladnjak.

Zastala je i raširila oči u nevjerici jer je čak i od jednog superinteligentnog hrčka bilo previše očekivati da ga može sam otvoriti. A onda se, iznad otvorenih vrata hladnjaka, promolila jedna glava. Ali ne Đurina. Nego tatina.

– Tata?!! – još se više iznenadila Aleks. – Otkud ti?!

Na trenutak se zapitala hoće li on primijetiti njezine poderane hlače.

Tata je upravo žvakao komadić suhe salame pa nije odmah uspio odgovoriti. Samo se umorno nasmiješio i podigao ruku na pozdrav.

– Nije primijetio – ispravno je zaključila Aleks.

Kada je konačno progutao već spomenuti komadić salame i otvorio usta kako bi odgovorio svojoj kćeri, već ga je dočekalo drugo pitanje.

– Tata, a kad si se ti prvi put poljubio?

Tata je ponovno zatvorio usta. Od iznenađenja. Ili mu je trebalo neko vrijeme da razmisli. U svakom slučaju, dok je on tako zbunjen razmišljao, Aleks je zaključila sljedeće:

– Ja se nikada ni sa kim neću ljubiti. Zbog ovih svojih glupih zuba. Trebali bismo otići ortodontu da mi stavi fiksni aparatić. S njime se zubi začas izravnaju. Tako su se Dragici njezini već skoro skroz izravnali. Ali tebe nikada nema doma. A ni mame. A ja se bojim ići sama, jer što ako mi umjesto fiksnog aparatića izvade sve zube i stave gebis, ha? Što onda?

– Aleksandra, molim te, prestani s tim svojim glupostima – konačno je progovorio tata. – I dođi u dnevni boravak. Moramo o nečemu ozbiljno razgovarati.

– Naravno da moramo – složila se Aleks i nastavila – Zato ti to i kažem. Dogovori se s mamom pa da svi skupa odemo do ortodonta. Mislim, ne morate vi stavljati aparatiće, vi ste ionako već stari pa vam lijepi zubi ničemu ne služe, nego da budete uz mene.

– Dobro, vidjet ćemo, nego…

– To uvijek kažeš. „Dobro, vidjet ćemo.“ I poslije zaboraviš.

– Slušaj, Sandra – ponovno je pokušao tata – Ti si sada već dovoljno velika da možeš shvatiti…

– U tome i je problem, tata. Kada sam bila mala mogla sam imati krive zube, bilo mi je baš svejedno, ali sad – nikako!

– Dijete, nemoj me prekidati dok govorim!

– Ti si mene tata prvi prekinuo jer sam ja tebe pitala prva!

– Da? A što to?

– Pitala sam te kad si se prvi put poljubio?

Tata je nemoćno uzdahnuo, zatvorio hladnjak, usput zgnječio palcem jednog zalutalog egipatskog mrava i odgovorio:

– U vrtiću.

– Daj, tata!

– Zvala se Gordana, a svi smo je zvali Goga, zapravo Gogica, i bila je moja prva djevojka. A onda me je ostavila zbog jednog Miroslava iz starije grupe koji je neprestano lijepio svoje šmrklje ispod svih vrtićkih stolaca. Jesi li zadovoljna odgovorom?

Aleks je upravo htjela reći da baš i nije, kad ju je tata obgrlio oko ramena i prilično odlučno rekao:

– A sad te molim da pođeš sa mnom u dnevni boravak, imam ti nešto vrlo važno za reći.

– Znam. Ti i mama ćete se rastati – odgovorila mu je važno.

– Molim?!?

Tata je od iznenađenja zastao u dovratku.

– Zato što se stalno svađate – objasnila je Aleks. I dodala: – I više uopće ne spavate u istoj sobi. Zbog toga mislim da se ne volite. Jer svi normalni roditelji spavaju zajedno. A ne kao vi…

– Slušaj, Sandra – prekinuo ju je tata. – To gdje mama i ja spavamo tebe se uopće ne tiče. I nije istina da ćemo se rastati. Naprotiv. Mama i ja se jako volimo. A to što ponekad želimo biti sami, to je sasvim normalno. Hoću reći, prirodno… Barem donekle… Khm… Barem nekima od nas… U konkretnom slučaju, tvojoj majci.

Aleks ga je i dalje upitno gledala.

– Uostalom, prebalava si za ovakve razgovore – zaključio je naposlijetku doc. dr. sci. Igor Peternek i ušao u dnevni boravak.

– Ali tata, maloprije si rekao da sam velika!

– Daj, molim te, sjedi već jednom na taj trosjed i šuti!

– Dobro, dobro, zašto se odmah ljutiš?

Aleks se zavalila na trosjed i pogledala tatu s iščekivanjem.

Tata je sjeo u naslonjač nasuprot nje, prekrižio nogu preko noge i zagledao se nekud kroz prozor. A onda je počeo:

– U svakom životu postoje lijepi i teški trenuci…

– Nije valjda umrla baka?! – pomislila je Aleks ali naglas nije ništa rekla.

– … i to je prirodno. Zato čovjek mora biti spreman…

Tata nije uspio reći za što to čovjek mora biti spreman jer su se u tom trenutku začuli ključevi u bravi, a odmah zatim u sobu je uletjela mama.

(Čini se da je to „letenje“ u obitelji Peternek bila nekakva nasljedna osobina. Barem sa ženske strane.)

– Igore, sve sam čula! Pa to je strašno što ti se dogodilo!

– Bok, mama – pozdravila ju je Aleks pitajući se hoće li barem ona primijetiti njezine poderane hlače i oguljene dlanove.

Ali mama je samo spustila torbicu i novine na trosjed, prišla svome mužu i zagrlila ga.

– Gle, ipak se vole – zaključila je Aleks. A onda joj je, nakon otprilike jedne desetinke sekunde , dosadilo da ih gleda tako zagrljene, pa je skrenula pogled na novine.

– Hej, pa to je tata! – veselo je uzviknula pročitavši naslov:

IGOR PETERNEK, PRVI U NIZU LIJEČNIKA ZATEČENIH U NEZAKONITOM OBAVLJANJU PRIVATNE LIJEČNIČKE PRAKSE

– Slušaj ovo, tata – rekla je i počela čitati naglas: – Igora Peterneka, šefa Odjela kardiovaskularne kirurgije Opće bolnice u Zagrebu, inspekcija rada je zatekla u nedopuštenom obavljanju privatne prakse u poliklinici Svjetlost. Protiv doktora Peterneka, kao i protiv cijele njegove medicinske ekipe, bit će pokrenut prekršajni postupak …

Aleks je prekinula čitanje i zabrinuto pogledala tatu.

– Nećeš valjda u zatvor?!

– Naravno da neće – umjesto tate odgovorila je mama.

Tata je samo šutio. A onda je sklonio ženinu ruku sa svoga ramena i zaključio:

– Za to si ti kriva, znaš?

– Ja?!! – u isti glas javile su se Aleks i njezina mama.

– Ne ti, nego tvoja majka – pojasnio je tata stvar okrenuvši se prema svojoj ženi.

– Ti, i svi ti tvoji budistički spisi, mandale, mape, stare knjige…

– … dugouhi Buda – dodala je u sebi Aleks.

– O porculanskom Budi da i ne govorim – kao da je čitao Aleksine misli, ponovio je naglas tata. – Zbog njega sam pet godina otplaćivao kredit. Već mi je dosta i njega i hrpe ostalih besmislica…

– Nisu to besmislice.

– … zbog kojih ja moram zarađivati novce i izvan radnog vremena.

– To nisu besmislice – odlučno je ponovila mama, ali je tata nije slušao.

– Ostat ću, ne samo bez honorara od privatne prakse, od kojeg ja osobno ionako nisam imao puno koristi, nego možda izgubim i posao u bolnici. A o svojoj reputaciji da i ne govorim. I to zbog čega? Zbog tvoje strasti prema starim predmetima. Da si barem upola tako strasna u životu… prema rođenom mužu…

Tata je utišao glas, ali je zato mama povisila svoj.

– To što govoriš nije fer. Ti dobro znaš kakve su plaće kod mene na Institutu, i koliko puno moram raditi da bi se dokazala na poslu. A što se strasti tiče – sada je i mama spustila glas – o tome smo već razgovarali, i nema smisla da se ponavljamo. Ja ne želim više ostajati u drugom… khm… znaš već što želim reći, ne?

– Ti ne želiš?! A ja?! Pita li mene itko išta u ovoj kući?! – ponovno je viknuo tata.

– Ljudi, ja sam gladna – izjavila je Aleks, ali je nitko nije čuo.

Mama i tata neprijateljski su se gledali oči u oči.

– E, tata, a što si mi ono važno htio reći?! – pokušala je Aleks još jednom razbiti opasnu tišinu.

Tata se na trenutak okrenuo prema njoj, a onda natrag prema svojoj ženi.

– To je tvoje dijete. Ništa ne razumije. Sve joj se mora nacrtati!

– Što mi se mora nacrtati? – pitala je zainteresirano Aleks.

– Nije ona jedina u ovoj kući kojoj se sve mora crtati! – javila se mama.

– Ma nemoj? Da to možda ne ciljaš na mene?!! – umiješao se tata.

– Vi mene uopće ne slušate! – viknula je Aleks, ustala s trosjeda, uzela kutiju Griotta koja je još neraspakirana stajala na stoliću i, dok su njezini roditelji započinjali jednu od svojih uobičajenih žestokih prepirki, otišla u svoju sobu.

– Ne mogu sad pisati zadaću. Nisam dovoljno skoncentrirana – pomislila je, namršteno gledajući u školski ruksak. – Idem igrati igrice.

Kroz zid je mogla čuti još samo nerazgovjetne uzvike.

– Zašto baš ja moram imati takve kretene od roditelja?! – pomislila je, sjela za stol i uključila kompjuter.

U polumračnom predsoblju stana obitelji Peternek, na komodi ispred stilskog ogledala, jedino se još porculanski Buda nastavljao smiješiti.