Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Peto poglavlje ili
BIJEG

Noć se odavno spustila, a Luka je i dalje tumarao naseljem. Cvilež ljuljački iz parka i dječja vriska već su se sasvim stišali, kao i buka automobila koji su sad mirno stajali parkirani na rubovima nogostupa.

Svugdje uokolo vladao je mir.

Iako je znao da je prilično kasno, Luka još uvijek nije imao volje krenuti kući. Umjesto toga, nastavljao je hodati ulicama, stazama i travnjacima naselja, krišom promatrajući ljude kroz prozore osvijetljenih stanova.

Ni sam nije znao kako se našao u parku sa zadnje strane Aleksinog ulaza. Visoko gore, na četvrtom katu, prozori stana obitelji Peternek bili su u mraku. Jedino je kroz prozor Aleksine sobe dopirala slaba svjetlost.

– Opet je sama. Sigurno već satima bulji u onaj njezin glupi kompjuter i igra igrice – zaključio je i dalje gledajući u istom smjeru.

I kao nekim čudom, sva tjeskoba koja je dotad pritiskala Luku, najednom je nestala. Činilo mu se da bi mogao satima stajati i gledati gore u tu umirujuću bjeličastu svjetlost.

Zatim je skrenuo pogled na drugu stranu, prema zamračenim prozorima svoga stana.

– Dobro je, već svi spavaju. Sada bih mogao i ja doma – pomislio je.

Pogledao je još jednom u pravcu Aleksinog prozora. Bjeličasto svjetlo se u međuvremenu ugasilo, prozor je bio otvoren, a jedna je prilika, širom raširivši ruke, glasno zijevala. Upravo ovako:

– Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

– Nije normalna. Časna riječ ako je – pomislio je.

Prilika je prestala zijevati. Luki se učini da sad gleda dolje, u njegovom pravcu. Brzo se povukao u sjenu drveta. Bio je to nekakav bor. Ili čempres. Ili neko slično bodljikavo drvo.

– Nije me valjda primijetila? To bi zbilja bilo glupo.

Stajao je i čekao, gotovo da ga je želudac zabolio koliko se trudio nečujno disati, a kada je Aleks konačno zatvorila prozor, duboko je udahnuo i polako krenuo kući.

Tek što je obišao oko zgrade, Luka je začuo poznati cvilež kotača.

– Što sad pa on radi vani?!

U sljedećem trenutku ugledao je ujaka koji je upravo izlazio iz stubišta spuštajući se betonskom kosinom pokraj stepenica.

– Ne ide valjda sad na Jarun trenirati?!

Ali, umjesto da nastavi prema cesti koja je vodila do Jarunskog jezera, ujak je krenuo na suprotnu stranu. I tek kada je prošao pokraj ulične svjetiljke, Luka primijeti da je u pidžami.

– Što je njemu, čovječe?!!

Ubrzo zatim začuo se tupi udarac. Ujak je naglo zakočio, osvrnuo se na sve strane, a zatim pokušao dohvatiti predmet koji mu je ispao iz krila, a koji je Luku jako podsjetio na majčin bat za meso.

Nije priskočio da mu pomogne. Niti ga je pozvao. Samo je, osjećajući da se nešto neobično događa, kriomice pošao za njim.

Deset minuta kasnije, ujak je skrenuo u jednu od sporednih, slabo osvijetljenih uličica. Zaustavio se točno ispred kioska koji je, u ovo doba noći, naravno, bio zatvoren. Još jednom se osvrnuo na sve strane, a zatim podigao ruku u kojoj je Luka sada sasvim jasno mogao vidjeti duguljasti drveni predmet. Bio je to doista majčin bat za meso.

– Ujko! Stani!!! – povikao je Luka, potrčao prema ujaku i čvrsto ga primio za zglob.

– Pusti me! – prosiktao je ujak nekim neprepoznatljivim glasom.

– Što ti je? Jesi li poludio?

– Želim na Olimpijadu!

Luka je uzaludno pokušavao istrgnuti bat iz ujakove ruke.

– Nabavit ću SAM novce za put ako već tvoj otac nije sposoban!

– Pa ćeš zato kioske razbijati?!

– I hoću, da znaš!

– A što ćeš to opljačkati? Paketić žvaka i stripove?!

– Pusti me, Mali! – vikao je ujak i dalje ne ispuštajući bat iz ruke.

– Ostavi to, ujko, molim te. Pa zar želiš u zatvor?

– I sad mi je kao u zatvoru!

– Hajde, idemo kući. Molim te!

– Nitko mene ne razumije! Nitko!

Ujak je iznenada opustio ruku.

Luka je zgrabio drveni bat i bacio ga daleko u travu.

– Sve će biti u redu, vidjet ćeš. Otići ćeš ti na Olimpijadu! – ponavljao je, ni sam ne vjerujući u ono što govori.

Pognute glave, ujak nije odgovorio ništa.

– Idemo odavde – odlučno je rekao Luka i čvrsto primio ručke kolica.

Krenuli su prema kući, ostavljajući za sobom mračnu ulicu, neopljačkani kiosk i majčin bat za meso negdje u travi.

Pred ulazom u zgradu Luka je zaustavio kolica.

– Evo nas doma.

Umjesto bilo kakvog odgovora ujak je snažno odgurnuo kotače produžavajući put.

– Kamo ćeš sad?! Ujko?!

Promatrajući ga kako se udaljava, Luka je znao da je uzaludno moliti ga da se vrati. Isto tako znao je da ga sad nikako ne smije ostaviti samog. Zato je viknuo:

– Čekaj me! Idem i ja!

I krenuo za njim.

Sat kasnije, jedan muškarac u pidžami i invalidskim kolicima i jedan dječak koji ga je slijedio, napustili su gradske ulice i zaputili se prema autoputu.