Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Šesto poglavlje ili
STIPU ME NA RUMI!

Otkako ih je u subotu ujutro policija vratila kući, ujak nije progovorio ni riječi. Slično je bilo i s Petrom i Marijom Matić. Niti su vikali, niti su bilo što pitali. Samo su šutke sjedili, čak ni radio nisu slušali, i tek bi povremeno glasno uzdahnuli. Luka također nije znao s kim bi pričao, niti što bi uopće o svemu mogao reći, pa je zato i on šutio.

Toga vikenda u stanu obitelji Matić nije se mogla čuti ni riječ.

Iako se Lukin otac u subotu prije podne, odmah po njihovom neslavnom povratku, umjesto na tržnicu, odvezao kamionom svog prijatelja Željka, do Jastrebarskog gdje je, nakon dužeg traženja, uspio pronaći ostavljena kolica i dovesti ih natrag, ujak ih nije koristio. Od jutra do noći vrijeme je provodio ležeći na krevetu. Pušio je, i to bez pitanja, Lukine prve cigarete, i gledao u strop.

Luka se nije usudio ništa reći. Pravio se da čita, rješava zadaću, spava, a zapravo je budno motrio na ujaka. Bio je na oprezu u slučaju da ovaj ponovno pokuša nekud otići.

Tako je prošla subota.

Tako je prošla i nedjelja.

Ali kada je i u ponedjeljak ujutro, nakon što se probudio, vidio da njegov ujak nema namjeru ustati već i dalje kani budan ležati i buljiti u strop (sve cigarete je u međuvremenu popušio), Luka je odlučio nešto poduzeti.

– Hej, ujko!

Ujak nije ni mrdnuo.

– Zar ne ideš danas na trening?

Ujak je brzo zažmirio.

– Znam da si budan.

Ujak je i dalje šutio.

– Čuješ li me?

Bez odgovora.

– Jesi li gluh?

Tišina.

– Ujko?!

– Stipu me na rumi, lima! – konačno je odgovorio ujak. A možda bi bilo bolje da nije.

Luka je sjeo na krevet zbunjeno ga gledajući.

– Molim?! Što si rekao?!

Ujak je polako okrenuo glavu, otvorio oči i pogledao prema svome dosadnom nećaku. Zatim je iz njega potekla bujica riječi. Sljedećih:

– Gumo li remba u jojsvo biso tibi loma na rumi, ha? Gumo li?!

Luka nije znao što bi rekao. Zapravo nije znao ni što bi pomislio. Samo je šutke ustao iz kreveta i otišao u kuhinju.

Majka je stajala pokraj sudopera i brisala ruke kuhinjskom krpom.

– Dobro jutro.

– Dobro jutro, sine.

Otac je, sa svoje dvije torbe do vrha pune čokoladama, već bio otišao na Trešnjevačku tržnicu.

Luka je privukao stolac i sjeo za kuhinjski stol. Pogledao je prema velikom zidnom satu iznad hladnjaka.

– Što li sad radi Aleks?

Bilo je to prvi put u zadnja dva dana da je pomislio na nju.

– Sigurno već sjedi za onim njezinim glupim kompjuterom, igra igrice i jede čips i napolitanke. Ili gleda horore iz videoteke.

– Ispekla sam gibanicu. Još je vruća – prekinula ga je u razmišljanju majka.

– Kasnije ću jesti. Nisam još gladan.

Majka je i dalje u ruci držala kuhinjsku krpu.

– Kako je ON? – upitala je tiho i pokazala glavom u pravcu ujakove, Lukine i Supermanove sobe. – Je li noćas spavao?

– Mislim da nije dobro – nije okolišao Luka.

Majka je šuteći kimnula glavom, a zatim krajičkom krpe obrisala oči.

– Ne mislim da mu nije dobro nego… – Luka je zastao tražeći pravi izraz. – Njemu za ozbiljno nije dobro.

Kada je objasnio na što misli, i kada je majka shvatila o čemu joj to njezin sin govori, problijedjela je i sjela za stol. Dugo je tako sjedila zagledana u cvjetni stolnjak. Luka se upravo počeo pitati hoće li u njegovoj kući svi poludjeti i je li možda neka zarazna bolest u pitanju, kada je majka konačno digla glavu.

– Luka, sine, ti ovaj tjedan nećeš ići u školu.

– Zašto?

Ni sam nije znao zašto je to pitao kada je ionako već znao odgovor.

– Moramo izvući ujku! – dovršila je majka, odlučno ustala od stola, strgala sa sebe pregaču i izjurila u predsoblje.

– A kamo ćeš ti sad? – viknuo je za njom.

Već u cipelama i s torbicom preko ruke, majka se vratila u kuhinju, poljubila Luku, rekla:

– Idem do tate. Moram s njim ozbiljno razgovarati!

I otišla.

Luka je ostao sjediti za kuhinjskim stolom. Nije mu se išlo natrag u sobu. Nije imao volje nastaviti gledati ujaka, njegove zgužvane plahte, njegove tanjure s netaknutom hranom, njegovu metalnu posudu do vrha ispunjenu mokraćom, njegovu zgužvanu crvenu trenirku, u kut bačene vunene rukavice i štopericu, a najmanje od svega nije imao volje gledati poster namrgođenog Supermana.

Okrenuo je glavu i ponovno pogledao prema kuhinjskom satu. Odjednom je shvatio što želi. Želio je otići do Aleks i pričati s njom. O bilo čemu. Ili je barem nazvati telefonom. Ustao je od stola.

– A što ako još uvijek spava?

Umjesto do telefona, otišao je do štednjaka. Izvukao je tanjur s gibanicom i počeo bezvoljno jesti.