Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić
Šesto poglavlje ili
STIPU ME NA RUMI!
Otkako ih je u subotu ujutro policija vratila kući, ujak nije progovorio ni riječi. Slično je bilo i s Petrom i Marijom Matić. Niti su vikali, niti su bilo što pitali. Samo su šutke sjedili, čak ni radio nisu slušali, i tek bi povremeno glasno uzdahnuli. Luka također nije znao s kim bi pričao, niti što bi uopće o svemu mogao reći, pa je zato i on šutio.
Toga vikenda u stanu obitelji Matić nije se mogla čuti ni riječ.
Iako se Lukin otac u subotu prije podne, odmah po njihovom neslavnom povratku, umjesto na tržnicu, odvezao kamionom svog prijatelja Željka, do Jastrebarskog gdje je, nakon dužeg traženja, uspio pronaći ostavljena kolica i dovesti ih natrag, ujak ih nije koristio. Od jutra do noći vrijeme je provodio ležeći na krevetu. Pušio je, i to bez pitanja, Lukine prve cigarete, i gledao u strop.
Luka se nije usudio ništa reći. Pravio se da čita, rješava zadaću, spava, a zapravo je budno motrio na ujaka. Bio je na oprezu u slučaju da ovaj ponovno pokuša nekud otići.
Tako je prošla subota.
Tako je prošla i nedjelja.
Ali kada je i u ponedjeljak ujutro, nakon što se probudio, vidio da njegov ujak nema namjeru ustati već i dalje kani budan ležati i buljiti u strop (sve cigarete je u međuvremenu popušio), Luka je odlučio nešto poduzeti.
– Hej, ujko!
Ujak nije ni mrdnuo.
– Zar ne ideš danas na trening?
Ujak je brzo zažmirio.
– Znam da si budan.
Ujak je i dalje šutio.
– Čuješ li me?
Bez odgovora.
– Jesi li gluh?
Tišina.
– Ujko?!
– Stipu me na rumi, lima! – konačno je odgovorio ujak. A možda bi bilo bolje da nije.
Luka je sjeo na krevet zbunjeno ga gledajući.
– Molim?! Što si rekao?!
Ujak je polako okrenuo glavu, otvorio oči i pogledao prema svome dosadnom nećaku. Zatim je iz njega potekla bujica riječi. Sljedećih:
– Gumo li remba u jojsvo biso tibi loma na rumi, ha? Gumo li?!
Luka nije znao što bi rekao. Zapravo nije znao ni što bi pomislio. Samo je šutke ustao iz kreveta i otišao u kuhinju.
Majka je stajala pokraj sudopera i brisala ruke kuhinjskom krpom.
– Dobro jutro.
– Dobro jutro, sine.
Otac je, sa svoje dvije torbe do vrha pune čokoladama, već bio otišao na Trešnjevačku tržnicu.
Luka je privukao stolac i sjeo za kuhinjski stol. Pogledao je prema velikom zidnom satu iznad hladnjaka.
– Što li sad radi Aleks?
Bilo je to prvi put u zadnja dva dana da je pomislio na nju.
– Sigurno već sjedi za onim njezinim glupim kompjuterom, igra igrice i jede čips i napolitanke. Ili gleda horore iz videoteke.
– Ispekla sam gibanicu. Još je vruća – prekinula ga je u razmišljanju majka.
– Kasnije ću jesti. Nisam još gladan.
Majka je i dalje u ruci držala kuhinjsku krpu.
– Kako je ON? – upitala je tiho i pokazala glavom u pravcu ujakove, Lukine i Supermanove sobe. – Je li noćas spavao?
– Mislim da nije dobro – nije okolišao Luka.
Majka je šuteći kimnula glavom, a zatim krajičkom krpe obrisala oči.
– Ne mislim da mu nije dobro nego… – Luka je zastao tražeći pravi izraz. – Njemu za ozbiljno nije dobro.
Kada je objasnio na što misli, i kada je majka shvatila o čemu joj to njezin sin govori, problijedjela je i sjela za stol. Dugo je tako sjedila zagledana u cvjetni stolnjak. Luka se upravo počeo pitati hoće li u njegovoj kući svi poludjeti i je li možda neka zarazna bolest u pitanju, kada je majka konačno digla glavu.
– Luka, sine, ti ovaj tjedan nećeš ići u školu.
– Zašto?
Ni sam nije znao zašto je to pitao kada je ionako već znao odgovor.
– Moramo izvući ujku! – dovršila je majka, odlučno ustala od stola, strgala sa sebe pregaču i izjurila u predsoblje.
– A kamo ćeš ti sad? – viknuo je za njom.
Već u cipelama i s torbicom preko ruke, majka se vratila u kuhinju, poljubila Luku, rekla:
– Idem do tate. Moram s njim ozbiljno razgovarati!
I otišla.
Luka je ostao sjediti za kuhinjskim stolom. Nije mu se išlo natrag u sobu. Nije imao volje nastaviti gledati ujaka, njegove zgužvane plahte, njegove tanjure s netaknutom hranom, njegovu metalnu posudu do vrha ispunjenu mokraćom, njegovu zgužvanu crvenu trenirku, u kut bačene vunene rukavice i štopericu, a najmanje od svega nije imao volje gledati poster namrgođenog Supermana.
Okrenuo je glavu i ponovno pogledao prema kuhinjskom satu. Odjednom je shvatio što želi. Želio je otići do Aleks i pričati s njom. O bilo čemu. Ili je barem nazvati telefonom. Ustao je od stola.
– A što ako još uvijek spava?
Umjesto do telefona, otišao je do štednjaka. Izvukao je tanjur s gibanicom i počeo bezvoljno jesti.
Sadržaj
Uvod iliMogu li početi?
Prvo poglavlje ili
Kako je Luka sjeo na zubalo
Drugo poglavlje ili
Jedan poziv mijenja sve
Intermeco No. 1
Pazi, drek!
Treće poglavlje ili
Papak
Četvrto poglavlje ili
Osmjeh porculanskog Bude
… Za to vrijeme
Intermeco No. 2
Kućica za princa
Peto poglavlje ili
Bijeg
Intermeco No. 3
Što se dalje događalo s Lukom i njegovim ujakom?
Šesto poglavlje ili
Stipu me na rumi!
Sedmo poglavlje ili
Opet bijeg (ali sasvim drukčiji)
Osmo poglavlje ili
E, bok! Kak si kaj?
Intermeco No. 4
Chat
Deveto poglavlje ili
Hej, Lucky Luke!
Deveto poglavlje (drugi put) ili
Manijak u invalidskim kolicima
Deseto poglavlje ili
Bitne i nebitne stvari
Jedanaesto poglavlje ili
Noćne more
Intermeco No. 5
Casanova
Dvanaesto poglavlje ili
Ne želim čuti ni riječi!
Trinaesto poglavlje ili
Nisam ja lopov!
Intermeco No. 6
Skatepark
Nastavak trinaestog poglavlja pod nazivom
Nisam ja lopov!
Četrnaesto poglavlje ili
Zaboga, Aleks!
Petnaesto poglavlje ili
Aparatić za mozak
Šesnaesto poglavlje ili
Tulum
Sedamnaesto poglavlje ili
Kako sam bila glupa!
Zadnje poglavlje ili
Luka…
… I Aleks
Epilog ili
Superman kao Mona Lisa
Impresum