Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

… ZA TO VRIJEME

Luka je s gađenjem bacio vlažnu krpu u kadu i pustio hladnu vodu da curi preko nje. Zatim se okrenuo prema lavabou, dohvatio već skoro sasvim istrošeni komadić sapuna i njime dugo trljao ruke uzaludno pokušavajući sprati osjećaj prljavštine. Iako je ogledalo stajalo ravno pred njim, nije se htio gledati. Ta glupa njuška nije ga ni najmanje zanimala. Umjesto toga, duboko je udahnuo, obrisao ruke ručnikom i podigao dasku na WC školjki. Ali tek što je otkopčao hlače, u kupaonicu je, bez kucanja, škripeći svojim kolicima, banuo ujak.

– E, Mali! Nisam znao da si doma. Uh, što mi se šora!

Luka je hitro zakopčao šlic i, neobavljena posla, pokušao proći pokraj ujaka koji je užurbanim pokretima tražio metalnu posudu u ormariću ispod lavaboa.

– Gdje je ta kibla, bogamu?

Ujakova kolica zauzela su cijeli prolaz i Luki prepriječila izlaz iz kupaonice.

– Pa dobro ujko, koliko sam ti puta rekao da kucaš prije nego uđeš u kupaonicu? Ha? Koliko?

Umjesto bilo kakvog odgovora začuo se samo žubor tekućine po dnu metalne posude i ujakov uzdah olakšanja.

– Čovjek od vas nigdje ne može biti sam – nastavljao je gunđati Luka skrenuvši pogled prema kadi i krpi iz koje je otjecao tanki mlaz crne vode. – Ne mogu zbrojiti dvije misli u glavi, a da me netko ne prekine!

– E jako ti mjesto za razmišljanje! – prokomentirao je ujak ispirući posudu i vraćajući je natrag u ormarić. – Uostalom… – podigao je glavu i pogledao Luku ravno u oči – … još tri tjedna i ode ja.

– Ma nemoj. A gdje to?

– Mali, ne zezaj!

– Aaaa, misliš na Paraolimpijadu?!

– Treba srediti još samo par formalnosti i – adios amigos! A onda, tko zna, ako postignem dobre rezultate, možda se i ne vratim nego odem dalje.

– Gdje dalje?

– Pa u Ameriku, tukane! Tamo su mnogo bolji uvjeti za nas paraolimpijce.

– Za početak bi mogao otići iz kupaonice i pustiti me barem minutu na miru.

– Ma nemoj? Sad ti smetam, a kad si bio mali nije te smetalo kad sam ti mijenjao usrane pelene, ha? To te nije smetalo?

– Naravno da me smetalo, samo ti to nisam mogao reći.

– Žalit ćeš ti jednog dana za svojim ujkom, Mali. Pazi što ti ja kažem! Ali tad će biti kasno. Ja ću biti daleko. Na drugom kraju svijeta. U svojoj vili na Beverly Hillsu. A oko mene sve sami komadi.

– Aha.

– Možda pozovem i tebe, ako prestaneš biti tako bezobrazan.

– Neka hvala. Meni je i ovdje dobro – odgovorio je Luka gledajući u stari, već zahrđali bojler i štrik na kojem su se sušile zakrpane čarape i gaće. – Mislim, ne baš u kupaonici, nego općenito – pojasnio je.

– Meni bogami nije – sasvim je ozbiljno rekao ujak. A onda je, nakon nekoliko trenutaka šutnje, nastavio – Znaš, Mali, u ratu sam upoznao jednog Renata koji je govorio natraške.

– Kako to misliš, natraške?

– Obrtao je slogove u riječima. Narednik ga je prvo mjesec dana psovao i slao ga stalno na stražu. Mislio je da ga ovaj zavitlava. A onda je na kraju odustao i poslao ga na promatranje u Vrapče. Tamo se Renato sprijateljio s psihijatrom. Slatko su se nadivanili o svemu.

– Zar je i doktor govorio natraške?

– To ne znam. Znam samo da je Renato pušten kao zdrav s obrazloženjem kako je njegov govor samo bunt protiv sredine koja ga ne shvaća.

– Ma da?

– Najozbiljnije ti kažem. Sad ga viđam po gradu.

– Tog Renata?

– Aha. Svira harmoniku na Trgu. Svi misle da je nekakav Indus jer kad mu bace novčić on kaže „Lahva. Lahva!“

Luka se nasmijao, dok je njegov ujak zamišljeno promrmljao:

– Ali ja se ne dam. Ne, ne. Bez obzira na svo nerazumijevanje ovoga svijeta.

Luki nije bilo baš najjasnije o čemu to njegov ujak mrmlja, a i već mu se prilično jako išlo na WC pa je jedva čekao da ponovno ostane sam.

Srećom, iz hodnika se začula škripa ulaznih vrata.

– To ti je sigurno tajo – zaključio je ujak i požurio van.

Dok je zatvarao vrata kupaonice Luka je čuo ujakov napeti glas:

– E, šuro, jesi li bio u banci?

– Hodi sa mnom u kuhinju, Zlatane. Moramo razgovarati.

Luki se očev glas učinio umornijim nego inače. Pokušao se sjetiti kada je oca zadnji put vidio veselog i nasmijanog, ali nije uspio.

– Hoću li i ja biti takav? Ili možda već i jesam takav?

Pomislio je na Aleks koja je voljela njegovo društvo.

Povukao je vodu iz kotlića i, onako zamišljen, otišao u sobu zaboravljajući na majčinu krpu po kojoj je i dalje tekla voda.

Luka je upravo otvorio bilježnicu i počeo rješavati zadaću iz matematike, kada ga je prenuo ujakov povik iz kuhinje.

– Kako sad ne može?!!!

Očev glas bio je gotovo nečujan.

– Zašto ne može?!!

Luka je načuljio uši.

– Obećao si!!! – i dalje je urlao ujak.

Luki se učini da se sada i očev glas povisio:

– Zlatane, ja te lijepo molim, smiri se.

– Gle, izgleda da i u njemu još ima života – pomislio je.

– Luka sine, pa gdje je već jednom ta krpa?

Pokraj Luke se iznenada stvorila majka. A onda je i ona začula viku:

– Nije istina da ne daju!!!

– Istina je!!!!

– Nije!!!

– Luka sine, što se to ovdje događa?

Luka je slegnuo ramenima.

– Tata i ujko se svađaju.

Nije stigao završiti rečenicu a majka je već izletjela iz sobe i otrčala u kuhinju. Nedugo potom, Luka je ponovno začuo ujaka:

– Neću apaurin! Hoće li mi apaurin platiti put na Olimpijadu kad već ti i tvoj muž niste sposobni?!!

Zatim je začuo majčin plač. Ili možda ujakov? Nije bio siguran. Glasovi u kuhinji su se miješali. Vika je postajala sve veća. Luka to više nije mogao slušati. Došlo mu je da zaurla:

– Prestanite!

Ali nije.

Umjesto toga, ustao je od radnog stola, zatvorio bilježnicu iz matematike, navukao tenisice i izjurio van iz stana.