Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Sedmo poglavlje ili
OPET BIJEG (ALI SASVIM DRUKČIJI)

U ponedjeljak popodne, za vrijeme trećeg školskog sata, dok je profesor povijesti govorio o propasti versajskog poretka, Aleks je sjedila na svome mjestu u četvrtoj klupi do prozora i razmišljala o pozivnici za tulum koju je upravo dobila od Domagoja.

– Domagoj! Tko bi rekao?! Prije me nije ni pozdravljao, a sad me najednom zove na rođendan. A ne ide ni u moj razred nego skupa s Lukom. Čudno. Stvarno čudno. Ivu nije pozvao na tulum. A Iva važi za najzgodniju curu u razredu Nije pozvao ni Anu. Koja je daleko od najzgodnije, ali je Iva uvijek šlepa sa sobom. Pozvao je – samo mene! Hm, što bi to trebalo značiti?

– Godine 1935. Njemačka je počela kršiti odredbe iz Versaillesa. Unatoč zabrani da poveća broj vojnika, Njemačka je uvela opću vojnu obvezu…

Profesor je govorio, povremeno pokazujući na kartu, dok su Aleksine misli već bile na sasvim trećem mjestu. Daleko od Njemačke. I još dalje od Versaillesa.

– Zašto Luka danas nije došao po mene da skupa idemo u školu? – zapitala se zamišljeno gledajući kroz prozor. – Nije valjda zaboravio?!

S druge strane stakla bijeli su oblaci polako prolazili nebom.

Aleks se na trenutak učini kao da vidi kako joj netko s oblaka maše.

– Možda je mama ipak u pravu kad kaže da čitam previše stripova – pomislila je naglo zabrinuta za vlastito zdravlje i okrenula se natrag prema ploči na kojoj je profesor i dalje nešto pokazivao drugačkim drvenim štapom..

– … Iste godine Italija je započela osvajanja napadom na afričku državu Etiopiju…

– Isuse, kako je dosadno!

Krajičkom oka ponovno je pogledala van. Na bijelim oblacima više nikoga nije bilo.

– Dobro je. Ipak nisam luda – zaključila je zadovoljno.

– … Već sljedeće godine ju je zauzela i pretvorila u svoj kolonijalni posjed…

 – I što da obučem za Domagojev tulum? One crne reperske hlače i crnu majicu s jednom naramenicom? U njima sličim na Madonnu.

– … napetosti su porasle tijekom 1936. godine kad je Njemačka vojska ušla u demilitariziranu Rajnsku oblast… Aleksandra, čini se da je je tebi zanimljivije ono što se događa vani nego u razredu?

– Ili traper minicu i leopard dolčevitu? Kao Jennifer Lopez.

U razredu je vladala neobična tišina.

– Što je sad? – pomislila je Aleks i podigla glavu.

Sve pogledi bili su usmjereni prema njoj.

– Nije me valjda nešto pitao?

– Slažeš li se sa mnom, Aleksandra?

– O shit, pitao je!

Vidjela je kako Iva otvara usta i pokušava joj nešto dobaciti, ali je nije razumjela. Zato je samo pročistila grlo, hrabro pogledala profesora u oči i rekla:

– Potpuno se slažem s vama, profesore.

Razredom je odjeknuo smijeh. Samo je Iva vrtjela glavom i pokazivala joj rukom da nije normalna.

Profesor je sačekao da se smijeh u razredu stiša.

– Ustani, Aleksandra.

Aleks je znala što slijedi.

– Reci nam, koje je godine potpisan versajski poredak?

– Shit! Ovo će mi biti druga jedinica iz povijesti. Neću je stići ispraviti i morat ću na produžnu!

– Pa… ja mislim da je versajski poredak potpisan… khm… potpisan je mjeseca… ovaj, hoću reći godine…

U tom trenutku, umjesto profesorovog, začula je Ivin glas:

– Profesore, nemojte je danas ispitivati. Aleksandra je pod stresom. Ima velikih obiteljskih problema!

– Tko? Ja?! – začudila se Aleks.

– Njezin je otac jedan od onih liječnika o kojima već tri dana pišu u novinama – objašnjavala je dalje Iva.

– Lopove u zatvore! – dobacio je Maks, a Marko se glasno nasmijao.

Aleks nije rekla ništa. Samo je osjećala kako je nešto steže u grlu.

– Tvoj otac je Igor Peternek? – pitao je zainteresirano profesor povijesti, iako je to sasvim lako mogao i sam pročitati u razrednom dnevniku.

– Da – odgovorila je Aleks tihim glasom. I dodala:

– To s mojim tatom je nesporazum!

Ni sama nije znala zašto se pravda.

– To svi kažu! – ponovno se javio Maks.

– Tišina! – prekinuo ga je profesor. – Tema našeg današnjeg sata nije dnevni tisak već propast versajskog poretka. Dakle, nakon što je ušao u Rajnsku oblast…

Aleks je sjela i gledala kako se profesor ponovno okreće prema karti.

– … Hitler je očekivao vojnu reakciju Velike Britanije i Francuske…

Iz druge klupe Iva i Ana su joj namigivale zadovoljne što su je spasile sigurne jedinice.

– … no sve je prošlo mirno. Britanci i Francuzi nisu željeli rat. Vodili su politiku popuštanja…

Umjesto da i sama bude zadovoljna, Aleks je osjećala kako se u njoj nešto sve više uzburkava.

– … i vjerovali da je vojno jačanje Njemačke usmjereno prema Sovjetskom Savezu.

Vidjela je Maksa i Marka kako se okreću prema njoj i glupo se cere.

– Idioti! Glupi idioti!

– Takav razvoj događaja ohrabrio je Hitlera na nove osvajačke pothvate… Maksimilijane i Marko! Okrenite se prema ploči!

Nije ni sama znala kako ni zašto, ali samo je najednom ustala i istrčala iz razreda. Od suza u očima nije vidjela zbunjenog profesora ni svoje dvije najbolje prijateljice koje su htjele potrčati za njom ali se ipak nisu usudile.

– Više nikada neću otići u školu! Nikada više! – odlučila je Aleks skidajući tenisice u predsoblju svoga stana.

Izvadila je mobitel iz ruksaka i htjela nazvati Luku, ali se sjetila da je on sigurno još uvijek u školi.

– I zašto već jednom ne kupi taj glupi mobitel!

Nije imala volje ni za čim. Dok je prolazila pokraj ogledala zastala je i pogledala se. Na nju je gledalo jedno namrgođeno lice, svo podbulo i crveno od plača.

– Grozno! Naprosto grozno! Izgledam kao pečene paprike Lukine mame!

Znala je da joj se porculanski Buda opet smije. Zato mu se izbeljila i otišla u svoju sobu. Bacila se na krevet i zabila lice u Garfielda.

– Mene nitko ne voli!

A onda se sjetila Domagojeve pozivnice za tulum.

– Ili možda ipak…?

Odmah je zamislila Domagoja kako pred cijelim razredom ustaje (za potrebe mašte bio je učenik njezinog razreda, a i nije više imao one svoje glupe naočale na nosu) i viče: „Tko još jednom nešto kaže protiv Aleksinog tate, imat će posla sa mnom!“ Ponovno je zamislila isti prizor. Ovoga puta ju je Domagoj obgrlio, pogledao prema Marku, Maksu, i ponovio „Tko još jednom nešto kaže protiv oca moje djevojke, imat će posla sa mnom!“ A zatim se okrenuo prema onom dosadnom profesoru povijesti i rekao: „Tko još jednom spomene versajski poredak, imat će posla sa mnom!“

Aleks se nasmiješila i Garfieldom obrisala suze s obraza i šmrklje iz nosa.

Zatim je duboko udahnula (da se smiri) i ponovno zamislila isti prizor.

Domagoj i ona.

I još jednom.

Ona i Domagoj.

Zamišljala ga je puno puta (s malim varijantama) sve dok, na koncu, nije zaspala.