Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Intermeco No.5
CASANOVA

 

Jožica Kvaternik je došao pred slastičarnu Vincek sat i pol prije dogovorenog vremena. Da bi nekako smirio nervozu, ušao je unutra i naručio četiri kolača. Dvije kremšnite s preljevom od čokolade, jedan čupavac i rum kocku. S mjesta na kome je sjedio ulaz u slastičarnicu uopće se nije vidio, ali je ionako bilo prerano za vrijeme kada je Cura trebala doći.

Prvo ću joj kupiti sladoled – planirao je Jožica ližući žličicu s kremšnitom. – Onda ćemo otići u kino. U Broadwayu igra novi James Bond od dva.

Za stol pokraj njega, sjele su dvije srednjoškolke glasno se smijući.

Nadam se da Cura nije prištava i glasna kao ove tu dvije koze – pomislio je mrko ih promatrajući.

Pola sata kasnije, Jožica je izišao iz slastičarnice i prošetao Trgom. Iako nije planirao, tamo je, od neke kumice s placa, kupio cvijet. Nije baš bila ruža u pitanju, ali… Zapravo radilo se o čitava dva buketa nekakvog šarenog poljskog cvijeća koje je dobio upola cijene, sve za pet kuna, jer se kumici više nije dalo stajati na jakom suncu već je htjela što prije otići kući.

Dobro sklopljen posao! – zaključio je Jožica i s hrpom cvijeća u rukama krenuo natrag prema slastičarnici.

Pola sata prije ugovorenog vremena, počela ga je hvatati nervoza. Kao prvo, sjetio se kako je Curi rekao da će u ruci držati kornet sa sladoledom a ne tamo nekakav glupavi buket. Zato je brže-bolje otrčao do prvog koša za smeće i ugurao cvijeće unutra. Bilo mu je žao onih pet kuna, ali ni u kom slučaju nije htio ispasti nekakav šmokljan. Zato je požurio natrag do Vinceka i naručio tri kugle sladoleda u kornetu. Stao je ispred slastičarne i počeo polako lizati, zagledajući prolaznike.

Možda je i Cura došla ranije pa me sad odnekud promatra.

Bacio je pogled na drugu stranu ceste ali tamo, osim jednog prodavača kokica i sjemenki, i tri nepomične lutke u velikom staklenom izlogu, nikog drugog nije primijetio.

Nakon petnaest minuta Jožica je polizao cijeli sladoled, pa je ušao unutra po još jedan. Vrijeme za sastanak se sasvim približilo, i njemu je od sve većeg uzbuđenja bivalo sve više zlo. A nekako ga je već i trbuh počeo boljeti od tolikih kolača i sladoleda. Ipak, naručio je još tri kugle i vratio se natrag na ulicu. Stajao je i gledao. Gledao i stajao, dok mu je srce sve brže lupalo. Osjećao je kako se sladoled polako topi i klizi niz njegovu ruku pa zatim dolje na pločnik. Najradije bi ga bio bacio, ali dogovor je bio drugačiji. Taj je čokoladni sladoled bio jedini ugovoreni znak raspoznavanja. I već kad je odlučio ipak ga zafrljačiti u smeće i otići unutra oprati ruke, začuo je:

– E, Casanova, bok!

Okrenuo se i ugledao Curu. I ne samo nju. Pokraj nje stajao je nekakav smrknuti tip koji mu je samo kimnuo glavom.

Što ovaj tu radi? Pa njega nitko nije zvao! – povikao je u sebi, a naglas rekao:

– E, bok!

Osjećao je kako ga oboje ispitivački promatraju, dok mu je onaj sladoled sve više kapao ne samo po rukama i pločniku, nego već i po hlačama i tenisicama. Znao je da bi sad trebao reći nešto pametno ili smiješno, ali se ničega takvog nije mogao sjetiti.

Ono dvoje ga je i dalje netremice promatralo. Cura je bila smrtno ozbiljna, a Smrknuti je sve manje bio smrknut a sve se više cerio. A onda je Cura konačno progovorila.

– Čuj, Casanova, a koliko ti imaš godina? Mislim za STVARNO?

– Pa rekao sam ti, sedamnaest.

Jožica je osjećao kako ostaje bez daha.

Cura ga je samo promatrala.

– Manje sedam – morao je priznati na kraju.

Uvijek su mu govorili da za svoje godine izgleda odraslo.

– Imaš DESET godina?!!

– Pa, da.

Jožica je odlučio pokušati s drugom taktikom.

– Ja zapravo nisam Casanova. Casanova je moj stariji brat koji zbilja ima sedamnaest godina, ali se njemu danas dogodila teška prometna nesreća, pao je s motora i polomio ključnu kost i još nekoliko drugih kostiju, pa me je, dok ga je Hitna odnosila u bolnicu, već na nosilima, zamolio da umjesto njega dođem danas na sastanak.

Zastao je, pogledao na Smrknutog koji to više uopće nije bio, i zaključio:

– Zar nisi trebala doći sama?

Cura se pravila da ga ne čuje. Samo ga je pogledala ravno u oči i rekla:

– E pa onda puno pozdravi BRATA i reci mu da mi se javi kad ozdravi. Hajde, bok!

– Bok! – zbunjeno je otpozdravio gledajući je kako odlazi skupa s onim nesimpatičnim tipom koji se, tamo na drugom uglu, počeo glasno smijati.

Ništa nije smiješno, majmune! – čuo je Curu kako mu govori.

Gledao je još neko vrijeme u njezinom pravcu očekujući da se okrene i pogleda ga još jednom. Ali nije.

Šteta. A baš je bila zgodna, bez obzira na te njezine krive zube – pomislio je, otišao do koša za smeće i preko onog buketa bacio sasvim istopljeni sladoled.

Zatim je otišao natrag u knjižnicu, na odjel informatike, čvrsto riješen da više nikada ne ode na chat.

Igrat ću igrice. To je sigurnije. A i jeftinije – odlučio je pomislivši na sve one kolače i sladolede koje je danas, od silnog uzbuđenja, pojeo.