Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Nastavak trinaestog poglavlja pod nazivom
NISAM JA LOPOV!

Luka je užurbano koračao stazom koja je vodila oko Jarunskog jezera. U susret su mu dolazili biciklisti, oznojeni joggeri, roleri s plastičnim bočicama vode u rukama pred kojima se morao sklanjati u stranu da ga ne bi srušili.

Iako je već obišao pola staze nigdje nije vidio ujaka.

– Trebao je dosad barem jednom proći pokraj mene, ako trenira – pomislio je približavajući se skateparku oko kojeg se skupila hrpa ljudi.

– Sigurno je opet nekakav glupi turnir u skakanju – zaključio je produžavajući dalje potragu za ujkom, kada je začuo dio razgovora dvoje klinaca.

– Si vidil ti to? U invalidskim kolicima, čovječe!

Odmah je znao o kome je riječ. Skrenuo je sa staze i potrčao ravno prema okupljenoj gomili. Ponovno se začuo žamor, a onda i velik pljesak. Luka je već pretpostavljao na koji će prizor naići.

Stajao je u gomili i žmirio. Nije mogao gledati vratolomije koje je njegov ujak izvodio. Tek bi nakon svakog aplauza zaškiljio na jedno oko i uvjerio se da mu je ujko još živ i u jednom komadu. Za kolica već nije bio toliko siguran.

– Bravo, majstore!!! – čuli su se uzvici sa svih strana.

Dok je tako žmirkao, gledajući svoga ujku kako leti zrakom, i dok je slušao zadivljeni uzdah gomile, Luki se najednom učinilo kao da se nikada ništa ružno u njegovoj obitelji nije dogodilo. Osjećao je samo sreću i ponos. A onda mu je onaj Aleksin ukradeni Buda ponovno pao na pamet. Osjećaj sreće se raspršio u trenu. Ostala je samo tjeskoba.

Kada je ujak konačno prestao s vratolomijama, Luka je pričekao da se gomila ljudi raziđe. Na skateparku su ostala samo tri rolera, dvije djevojke i njegov ujak.

– E, Mali, tu si!

– Bok, ujko!

– Što ti tu radiš?

– Šetam malo. Ideš sa mnom?

– Može!

Ujak je mahnuo na pozdrav dečkima i djevojkama, a onda su krenuli prema jezeru.

Šutjeli su sve vrijeme. Sve dok Luka nije zastao, tamo negdje pokraj Malog princa, pogledao ujaka ravno u oči i rekao:

– Netko je ukrao skupocjeni kip iz Aleksinog stana.

– Kakav kip? Gospin?

– Ne, nego Budin – objasnio je Luka

– A, to je onaj debeljko s dugim ušima – sjetio se ujak i nastavio – Znaš, znao sam jednog tipa koji je prije rata bio lopov. Profesionalac. I jedini mu je problem bio taj što je bio strastveni kolekcionar, pa je ukradene stvari čuvao kod kuće, a nije ih dalje prodavao. I onda je jednog dana banula policija i…

– Ujko, slušaj me! – prekinuo ga je Luka. – Molim te da ga što prije vratiš.

Vidio je kako ga ujak promatra širom otvorenih usta.

– Koga?

– Bez obzira na tvoj put, vrati kip. Molim te.

– Ti misliš… Nevjerojatno! Mislim, ovo je zbilja za nevjerovati! – ujak se ponovno počeo vrtjeti na kotačima. S tom razlikom što ga je ovoga puta promatrao samo Luka.

– Što?

– Kako što?! – zaustavio je kotače, i pogledao nećaka. – Ti misliš da sam ja LOPOV?!

– Pa zar nisi već htio opljačkati kiosk?

– To je nešto drugo. Nešto sasvim drugo – tiho je odgovorio.

Luki je već svega bilo dosta.

– Čuj, iskreno, meni ništa nije jasno. Ali znam zbrojiti dva i dva. Mi smo najednom kao bogati, ne? Ti, sasvim neočekivano, ipak možeš putovati, je li tako?

Ujak je kimnuo glavom.

– A u isto vrijeme Peternikovi ostaju bez skupocjenog kipa? Čudna podudarnost, zar ne?!

– A kako misliš da bih se ja popeo do njihovog stana na četvrtom katu bez lifta? Na rukama, možda?

Ujak je bio ljut. Luka također.

– Mogla ti je majka pomoći. Ona je jučer bila tamo.

– Tvoja mater?

– Da!

– Ti sumnjaš u svoju vlastitu majku?!

Luku je nešto zagreblo u grlu.

– Da – rekao je ipak.

Ujak se namrštio i odmahnuo glavom.

– Mali, ti fantaziraš!

Ali Luka je bio uporan.

– Otkud nam onda najednom tolika lova?!

– Otac ti je dobio posao u Puli, blesane. Zaposlio se kao zavarivač u Uljaniku. I uopće nemamo love nego je sad konačno ispunio uvjet za taj kredit u banci. I nemoj me više daviti glupostima, molim te! A materi da si se odmah ispričao.

– Nisam joj ništa rekao, pa joj se ne moram ni ispričavati.

– Svejedno joj se ispričaj za ono što si pomislio.

Luka je trenutak razmišljao.

– Kažeš da je tata dobio posao u Puli?

– Aha. Idući tjedan selimo. Iako je to za tebe trebalo biti iznenađenje.

Luka nije mogao vjerovati u to što je upravo čuo. A ujak je nastavljao:

– Pula je lijepa, vidjet ćeš. I ima puno cesta za treniranje. Nije baš k’o ovdje na Jarunu, ali može proći. Kad se samo zavrtim oko Arene …

Luka je ujaka čuo kao iz daljine.

– I kažeš jučer nestao Buda baš kad ti je mater bila kod Peternekovih?

Pomislio je na Aleks i osjetio… ni sam nije znao što je osjetio.

– Da.

Iz ovog stanja čudne obamrlosti, trgnuo ga je iznenadni povik iza leđa.

– Đurđa!

Obojica su se okrenuli i ugledali susjeda Koščeca koji se provlačio kroz grmlje izbezumljeno se okrećući na sve strane dok na kraju nije pogledao i u njihovom smjeru.

– Dečki, jeste li vidjeli Đurđu?

Šutke su odmahnuli glavama.

Susjed Koščec je duboko uzdahnuo i nastavio put vičući:

– Đurđa! Đurđa!

– Ti cucki danas više uopće nemaju instinkt – prokomentirao je ujak. – Za tren nekud odu i više se nikada ne vrate. Bio je tako jedan u brigadi, Crni smo ga zvali, koji nas je stalno pratio. Kud mi, tud i on. Sve dok jednoga dana nije otišao. Na drugu stranu. Briga njega za neprijatelja. Njemu smo svi bili isti.

Luka nije ništa odgovorio. I dalje mu se činilo kao da sanja.

– Hajde, Mali idemo doma, kasno je.

Tek se pred ulazom u zgradu sjetio da je trebao otići po glupe kutije. Ali bilo je već kasno.

– Dakle zato majci trebaju kutije. Da bi pakirala stvari!

Otključao je haustor i propustio ujaka.

Čim su otvorili vrata, iz kuhinje je dotrčala majka i uhvatila svoga brata za ruku.

– Seko, što se dogodilo? – upitao je ujak zabrinuto.

– Bila je policija – izgovorila je majka drhtavim glasom. – Dobila sam poziv da dođem sutra u policijsku postaju na ispitivanje.