Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Intermeco No. 1
PAZI, DREK!

U ovo rano jutro u parkiću nije bilo nikoga. Osim Luke. Sjedio je na naslonu klupe, leđima okrenut velikom parkiralištu, i pušio. Ako je i izgledao kao netko tko o nečemu mudro razmišlja, to nije bila istina. Njegova glava bila je potpuno prazna. Ali se zato u trbuhu gomilala neka čudna nervoza koju nikakav dim nije mogao rastjerati. Osjećao se nekako… ni sam nije znao kako. Zbunjeno. Tužno. Razočarano.

Umjesto cvrkuta ptica sa žica obližnjeg dalekovoda, do njega je dopirao zvuk učestalog paljenja motora automobila. I smrad benzina. Zagledan u betonske ploče pred sobom, u daljini je začuo dobro poznatu škripu kotača. Otpuhnuo je još jedan dim, osluškujući kako se cvilež polako približava.

– Šesnaest minuta!!! Šesnaest minuta, čovječe!

Nije morao okrenuti glavu da bi znao tko ide.

Škripa kotača naglo je utihnula, a zadihani je glas iz najveće blizine nastavio:

– Pogledaj! Pogledaj samo! Mali… vidi! Crno na bijelo!

Okrenuo se prilično nevoljko i pogledao prema ujaku koji je, onako uspuhan i oznojen, u crvenoj trenirci s velikim mokrim kolutovima ispod pazuha, pobjedonosno mahao štopericom sjedeći u svojim srebrnim metalik (a zapravo najobičnijim sivim) invalidskim kolicima.

– Točno šesnaest minuta i trideset dvije sekunde!!! Za cijeli krug oko Jaruna!!! Ha, što kažeš?!!

Luka je otpuhnuo još jedan dim i prilično ravnodušno odgovorio:

– Super.

Ujak je spremio štopericu u džep. Zatim je vunenim rukavicama iz kojih su virili goli prsti, obrisao znoj s čela. Na kraju je dobro odmjerio Luku i rekao:

– Baci taj drek!

Umjesto odgovora Luka je uvukao još jedan dim.

– Čuješ što ti kažem?

Luka i dalje nije ništa odgovarao.

– Trošiš novce na gluposti! Mogao si ih lijepo meni posuditi da si kupim prave trkaće rukavice, a ne da se sramotim s ovima što mi ih je tvoja mater ištrikala – zaključio je ujak, da bi u sljedećem trenutku začuo rečenicu koju je najmanje volio čuti:

– Zašto bih ja tebi, ujko, davao svoje novce? Idi na tržnicu, pa sam zaradi.

– Slušaj ti, majmune jedan balavi… Ja sam… Ja nisam… Ja neću… – počeo je od muke zamuckivati.

Gledajući ujaka koji se od jada zacrvenio više od svoje crvene trenirke, Luka je shvatio da je pretjerao.

– Ma, šalim se, ujko.

– … mislim… stvarno…

– I, kažeš, šesnaest minuta, ha?

Ujakovo se crveno lice odmah razvedrilo. A usta sama od sebe razvezala:

– Zapravo, šesnaest minuta i trideset dvije sekunde. Spustit ću ja to ispod šesnaest, garanat! Ali već sam ih sve prešišao. I joggere! I bikere! I rolere! I skatere! Sve!

– Svaka čast.

– Pa ne mogu se oni sa mnom mjeriti – zaključio je samozadovoljno. – Uostalom, moram biti u top formi za Olimpijadu.

– Kako da ne – pomislio je Luka.

– Ove godine sigurno idem. Sto posto! – odgovorio je ujak kao da mu čita misli. – Prije četiri godine nisam imao… hm, ovaj… dovoljno dobre rezultate, ali sad… sad sam u top-formi!

Nekoliko trenutaka obojica su šutke promatrala Đurđu, kujicu susjeda Koščeca koja je došetala u parkić i veselo lajala na vrapce mašući svojim kuštravim repom, a onda je ujak ponovno podigao glavu prema Luki i ozbiljno ga upitao:

– Zbilja, Mali, a otkad ti to pušiš?

– Od sad – odgovorio je Luka ne skrećući pogled s Đurđinog repa.

Ujak je još neko vrijeme šutio, a onda je počeo:

– Znaš, poznavao sam jednog tipa. Mislava Kralja. Bio je genijalac. Studirao je filozofiju.

– Da, i?

Luka danas baš i nije bio raspoložen za ujakove priče.

– Ti sigurno nemaš pojma što je to filozofija, jel’ da?

– A ti kao znaš?

– Filozofi su ti najpametniji ljudi na svijetu. Oni sve razumiju, shvaćaš?

Luka je nezainteresirano slegnuo ramenima.

– Uglavnom, taj Mislav Kralj je uvijek govorio kako svakom odgovoru mora prethoditi pitanje.

Luka se osjećao glupo. Ili mu je ujak zvučao glupo. Ni sam nije znao. Zato je samo rekao:

– Što se tu ima shvatiti?

– Da bi doznao odgovor, tukane, moraš znati postaviti pravo pitanje. Jer bez pravog pitanja nema ni pravog odgovora. Shvaćaš?

– Pravo pitanje? – Luka se zamislio.

– I!?

– Što, i? Nema više. Čiča miča i gotova priča – zaključio je ujak skidajući svoje „domaća radinost“ rukavice s ruku.

– Što je bilo s tim tvojim genijalcem?

– A što bi bilo?

– Mislim, je li postao neki poznati filozof?

– Nije.

Ujak je obje rukavice strpao u džep trenirke. Odmah pokraj štoperice.

– Pao je prvu godinu. I to triput. Poslije je bio sa mnom u brigadi. Čuo sam da sad radi kao noćni čuvar u zoološkom vrtu… Sad još jedino s majmunima može voditi duge filozofske razgovore.

Luka je htio reći kako ni posao noćnog čuvara u zoološkom vrtu nije najgora stvar na svijetu, ali nije.

– Život je jedan veliki upitnik! – umjesto njega mudro je zaključio ujak.

Tko zna zašto, Luka je u tom trenutku pomislio na Aleks. A već u sljedećem se sjetio da je danas petak, negdje oko pola osam, i da bi uskoro trebao krenuti u školu. Bacio je čik daleko ispred sebe (ne baš onako spretno kako je to Marko radio, ali ako se uzme u obzir da je to bio njegov prvi čik u životu i nije ispalo baš toliko loše), spakirao cigarete u torbu zapitavši se nije li bilo glupo potrošiti tjednu ušteđevinu na svoju prvu kutiju cigareta koje mu ionako nisu dale nikakav zadovoljavajući odgovor na njegova nikad izgovorena pitanja.

– Prava pitanja – pomislio je i skočio s klupe.

– Odoh ja u školu.

– A idi. Možda ti jednom i zatreba – odgovorio je ujak provjeravajući kotače na kolicima.

Dok je prolazio pokraj Đurđe, Luka se sagnuo i pomilovao je. Kujica je veselo zalajala i nastavila mahati repom.

– E, Mali!

Okrenuo se i vidio ujaka kako ponovno maše štopericom.

– Ujko ti je novi Carl Lewis!!!

– Kako da ne – pomislio je Luka, digao ruku na pozdrav i krenuo dalje.

U tom trenutku, osjetio je da je ugazio u nešto mekano.

– O, shit!

Dok je trljao nogu o još mokru travu pokušavajući skinuti Đurđin drek s lijeve tenisice, čuo je ujaka kako urla od smijeha. A onda je najednom i Luki sve postalo smiješno. I dok su se tako obojica smijala, kao dva luđaka u praznom dječjem parkiću, osjetio je kako se ona neobjašnjiva nervoza u njegovom trbuhu polako topi i nestaje.