Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Dvanaesto poglavlje ili
NE ŽELIM ČUTI NI RIJEČI!

– Ne želim čuti ni riječi! Ni riječi, čuješ?

Aleks se bijesno bacila na krevet praveći se da ne vidi Lukin trijumfalni smiješak. Zatim se pokrila Garfieldom preko glave i promrmljala:

– Ubit ću se!

Luka se pravio da ne čuje njezine žalopojke. Umjesto toga, pogledao je prema kompjuteru i, susprežući smijeh, zapitao:

– Hoćemo li na chat?

– Daj ušuti! – čulo se s druge strane jastuka.

Malo kasnije provirila je Aleksina glava koja je izjavila:

– Ugušit ću se!

A odmah zatim i:

– Koji sam ja pehist!

– Tko ti je kriv kad ideš na spoj naslijepo! – nije se mogao suzdržati da ne prokomentira Luka.

– Sve mi je moglo pasti na pamet samo ne to da Casanova ima deset godina! DESET godina, čovječe!

– Što hoćeš, klinac se baš dobro držao.

– Aha. Baš!

– Kao, došao je umjesto brata koji je upravo doživio tešku prometnu nesreću.

Luka se počeo smijati prisjećajući se prizora od maloprije.

– Bolje bi mi bilo da te nisam vodila sa sobom – primijeti hladno Aleks.

– Sad si valjda pametnija – zaključio je on pomalo zlurado.

– Pa i jesam, da znaš – prkosno mu odgovori Aleks. – Nešto sam danas zbilja naučila!

– Ma nemoj, a što to?!

– Naučila sam da su jedini odvažni dečki oni od deset godina!

Luki se činilo kao da mu je netko zatvorio usta. Točnije rečeno, Aleks.

– A sad idem skinuti ovu glupu šminku! – odlučno je rekla i ustala. – Onda ćemo naručiti jumbo pizzu i gledati neki horor, može?

I ne sačekavši odgovor, izišla je iz sobe.

Kada je ostao sam, Luka je nastavio zamišljeno sjediti. U glavi mu je zujao roj svakojakih misli kojih se nikako nije mogao osloboditi.

– Odvažni samo desetogodišnjaci? Da ne bi!

Odlučno je krenuo prema Aleksinom stolu, uzeo papir i olovku i počeo brzo pisati.

Kad je završio s pisanjem, Luka je otvorio Aleksin ruksak i spustio papir unutra. Zatim se ponovno zavalio na krevet i dohvatio strip sa stola.

Pet minuta kasnije začulo se zvonce na vratima.

– Gle, nisam je još ni naručila, a pizza je već tu! – uzviknula je veselo Aleks, i onako, još sva bijela u licu od mamine kreme za skidanje šminke, otišla otvoriti vrata. Ali umjesto nepozvanog dostavljača pizze na vratima su stajala dva policajca.

– Stan Horvat? – upitao je prvi.

– Peternek? – dodao je drugi.

– Da? – Aleks je pokušala rubom rukava obrisati kremu s lica. Uzalud.

– Je li ti tata doma?

– Tata?! – Aleks se grlo počelo stezati. Već treći put u istom tjednu. – Ne. Nije – rekla je nekako promuklo.

– A mama?

– Nije ni ona – odgovorila je jedva čujno.

Mislila je da će se rasplakati. A možda joj je koja suza već krenula niz obraz samo što se to od one bijele kreme nije vidjelo.

– Ne smijem plakati. Ne smijem plakati. Ne smijem plakati – počela je ponavljati samoj sebi.

U tom trenutku iza sebe je začula Lukin glas:

– Dobar dan.

– A koji si sad pa ti? – pitao je prvi policajac.

– Ja sam Luka Matić, Aleksandrin prijatelj iz škole – zvanično se predstavio Luka.

– Luka Matić?

– Da.

Činilo se kako je najednom Luka postao jako zanimljiv dvojici policajaca.

– A reci nam ti… – počeo je prvi.

– Luka – dopunio ga je drugi.

– … dolaziš li ti često u stan svoje prijateljice?

– Kako to mislite? – zbunio se Luka.

– Naravno da dolazi! Pa on mi je najbolji prijatelj! – sad je već pomalo ljutito govorila Aleks.

– Najbolji prijatelj? – ponovili su uglas policajci dobro odmjerivši Luku.

– A je li tvoj najbolji prijatelj bio i jučer ovdje?

– Nije.

– Jesi li sigurna?

– Naravno da sam sigurna. Jučer je tu bila samo njegova mama.

– Njegova MAMA?

– Da. Ona nam svake srijede čisti i posprema stan.

– Zanimljivo. Vrlo, vrlo zanimljivo.

Prvi je policajac izvadio papirić i olovku.

– Možeš li nam, mladiću, reći ime i prezime svoje majke, adresu na kojoj stanuje i telefon?

– Zašto? – Luki ništa nije bilo jasno.

– Ovdje sam ja taj koji postavlja pitanja – hladno je zaključio prvi.

– I ja – dodao je drugi.

– Ne razumijem – javila se Aleks. – Kakve veze ima Lukina mama s mojim tatom?

– S tvojim TATOM? – začudio se prvi policajac.

– Zar je i on jučer nestao? – dodao je drugi.

– Ne – Aleks je zastala, i upitala: – A zašto ste vi zapravo ovdje?

Prvi je policajac pogledao u papire, a onda podigao glavu i rekao:

– Zbog nekakvog kipeca pod imenom Buda koji je jučer ukraden iz ovoga stana.