Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Trinaesto poglavlje ili
NISAM JA LOPOV!

 

– Zamisli što se dogodilo kod Peternekovih… – počeo je govoriti Luka ulazeći u kuhinju, ali nije stigao ništa više reći jer je majka krenula prema njemu smiješeći se i zagrlila ga.

– Što je bilo? – upitao je, dok su mu se najcrnje misli motale po glavi. (Onaj majčin smiješak bio mu je naročito sumnjiv.)

– Sine, pogodi gdje je ujko?

– Opet je… pobjegao? – prošaptao je.

– Nije.

– Nego?

Luka je osjetio kako mu koljena klecaju.

– Otišao je na Jarun trenirati! – uzviknula je majka i počela se smijati. – Tako sam sretna! Dođi da te još jednom poljubim!

Ali Luki nije bilo do ljubljenja. Želio je što prije čuti objašnjenje.

– Kako? Mislim, super je što je otišao ali… zašto? Je li sam od sebe ustao, ili se nešto prije toga dogodilo?

Majka je sjela za stol, dohvatila kuhinjsku krpu, obrisala njome suze s obraza, i dalje se smiješeći, rekla:

– Otac je upravo otišao podići kredit. Ujko će ipak moći na Olimpijadu!

Luka je osjetio olakšanje.

– Pa to je super! Kako vam je to uspjelo?

Majka je samo odmahnula rukom.

– To više nije bitno! Glavno je da smo izvukli ujku.

– Ali kako?! – bio je uporan Luka.

– Iznenada su iskrsle neke nove mogućnosti – tajanstveno je zaključila majka, lijepo presavila krpu i ustala.

– Ne razumijem o čemu pričaš. Kakve „nove mogućnosti“?

– Da si samo vidio ujku kad mu je tvoj otac rekao da će ipak moći otputovati – nastavljala je majka svoju priču. – Rasplakao se kao malo dijete.

Dobro da me tad nije bilo doma – pomislio je Luka koji nije volio ni zamišljati, a kamoli gledati odrasle kako plaču.

– Sve će opet biti kao prije! – veselila se majka krenuvši do špajze po krumpir. – Što pričam! Bit će nam svima mnogo, mnogo bolje!

– Znači, sad smo najednom bogati? – upitao ju je Luka.

– Zapravo, imat ćemo manje novaca nego prije – nasmijala se ona. – Morat ćemo otplaćivati kredit za Zlatanov put, ali to nije važno. Najvažnije je da su nam te nove mogućnosti pomogle da spasimo ujku!

Nove mogućnosti?!

U tom trenutku Luka je pomislio na ukradeni kip iz Aleksinog stana.

Je li moguće da je majka… – dalje se nije usudio ni razmišljati. Ali neočekivana povoljna materijalna situacija u njegovoj obitelji vrlo se čudno poklopila s nestankom dragocjenog Bude.

– A što si mi to htio ispričati za Peternikove? – upitala ga je majka počinjući guliti krumpir za sutrašnji ručak.

– Ništa – promrmljao je i krenuo van.

– Kamo ćeš, sine?

– Idem na Jarun, potražiti ujku.

Morao je saznati istinu.

– Kad se budeš vraćao, svrati prvo u dućan po još praznih kutija!

– Dobro – odgovorio je automatski, zadubljen u teške misli.