Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Intermeco No. 6
SKATEPARK

Na skateparku nije bilo puno ljudi. Samo dva skatera i tri rolera koji su izvodila vratolomije na rampi. Dvije djevojke su sjedile na ogradi i zadivljeno ih gledale.

U svojim srebrnim metalik invalidskim kolicima (a zapravo običnim sivim) Lukin je ujak sjedio kraj ulaza i sve ih promatrao. Tri kruga koja je upravo bio napravio oko Jarunskog jezera nisu bila dovoljna da smire uzbuđenje koje je osjećao u grudima. Još uvijek mu se činilo da vidi osmijeh svog šogora i čuje njegove riječi:

– Spremaj se, Zlatane. Putuješ na Olimpijadu!

Došlo mu je da se glasno nasmije, izljubi nepoznate djevojke i odvede dečke na piće. Umjesto toga, snažno je pogurao kotače i ušao u skatepark.

Znao je da ga svi gledaju. To mu uopće nije smetalo. Otkako je još tamo prije jedanaest godina nastradao i sjeo jednom zauvijek u ova kolica, bio je naviknut na znatiželjne poglede.

– Hej, kuda? – čuo je iza sebe glas čuvara skateparka.

– Moram vježbati za Olimpijadu! – samo je dobacio ne osvrćući se i pridružio se dečkima na poligonu.

Pokušao je raditi sve što i oni. Zaletavao se. Preskakao postavljene kutije, cigle i torbe, vozikao lijevo-desno po rampi, okretao na kotačima dok se nebo oko njegove glave vrtjelo sve brže.

Negdje u daljini čuo je žamor i pljesak.

Na trenutak mu se učinilo kao da cijeli svijet navija za njega.