Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Petnaesto poglavlje ili
APARATIĆ ZA MOZAK

Sutradan ujutro, negdje oko pola osam, Aleks se provlačila kroz mnoštvo ljudi na Trešnjevačkoj tržnici. Nije imala ni ceker ni torbu, niti je izgledala kao netko tko nešto kupuje. Njezine oči letjele su od prodavača do prodavača, ali ni jedno od tih lica nije bilo ono koje je tražila. Kad je već prešla tri cijela reda uzduž i poprijeko, konačno je ugledala Luku. Stajao je iza malog štanda i prodavao čokolade iznad kojih je stajao natpis „Tri za deset kuna“.

– Hej, Lucky Luke!

Na trenutak joj se učinilo da se zbunio, možda čak i pocrvenio, ali sad nije imala vremena razmišljati o tome.

– Dobila sam pismo! – odmah je prešla na stvar. – Pravo, pravcato ljubavno pismo!

– Čuj, Aleks, ja… ne mogu sad razgovarati… – počeo je zamuckivati Luka dok je istovremeno dodavao čokolade jednoj gospođi.

– Ne moraš ti ništa govoriti, ja ću ti sve ispričati – uzviknula je Aleks, provukla se iza štanda i stala pokraj njega.

Luka je osjećao kako mu se dlanovi iz trenutka u trenutak sve više znoje, a čokolade polako klize iz ruku.

– Sinoć, kad si ti otišao kući, ja sam htjela izvaditi zadaću iz svoga ruksaka i pronašla sam OVO!

Aleks izvadi iz džepa papir i pokaže ga Luki.

– Najprije sam buljila i buljila, i ništa mi nije bilo jasno. Mislila sam, što je sad ovo? Kakvi su to hijeroglifi?! I uopće mi nije bilo jasno otkud se ta žvrljotina našla u mom ruksaku. Samo što je nisam bacila, kad sam se sjetila one tvoje priče o tvom ujaku koji govori naopačke. A kad sam tako obrnuto pročitala što piše – BINGO! Ljubavno pismo! Shvaćaš? Meni!

Luki se činilo da svi na tržnici mogu čuti ubrzane otkucaje njegovog srca. Svi osim Aleks koja je na trenutak zastala, uzbuđeno progutala pljuvačku i nastavila:

– Sigurna sam da znam tko mi ga je napisao. Da, da.

Pogledala je Luku ravno u oči i nasmiješila se.

Na trenutak je pomislio da će se onesvijestiti.

Umjesto tri, sljedećem kupcu greškom je počeo pakirati četiri čokolade.

– Samo mi ga je Domagoj mogao dati, zajedno s onom pozivnicom za današnji tulum, samo što ja to, kreten, tada nisam primijetila.

Luka zamalo što nije ispustio čokolade na pod. Vidio je kako Aleks otvara usta, ali više nije mogao razaznati niti jednu njezinu riječ.

– Hej, slušaš li ti mene uopće?

Uspio je samo lagano kimnuti glavom.

– Vidiš? – gledao je Aleks kako mu pokazuje papirić – Tu piše ŠEMPI TI SMOPI DA LIVMO TE, što naravno znači „Pišem ti pismo da volim te.“ Kužiš? Voli MENE! Kako se samo toga sjetio? Ja nikada ne bih nikome pisala ljubavno pismo. I to naopačke. Ali vi ste dečki, čini se, drugačiji od nas cura. Jedva čekam danas popodne. Sigurno će me pitati da furamo.

Aleks je konačno ušutjela. I dok je s nestrpljenjem očekivala što na sve to Luka ima za reći, sve što je čula bilo je:

– Znaš što, Aleks? Tebi ne treba aparatić za zube nego za mozak.

Kao iz daljine, Luki se učinilo kako netko traži čokoladu s rižom.

Aleks je otvorila usta pa ih odmah zatim zatvorila. Gotovo da nije mogla vjerovati svojim ušima. Ali, gledajući u Luku i njegov napeti izraz lica, postalo joj je jasno da je ipak sve dobro čula.

Zato se okrenula i otišla.

Istina, njezin je odlazak trajao nešto dulje, jer je kupaca iz trenutka u trenutak bilo sve više, a štandovi su bili vrlo zbijeni.

I dok se tako stoljećima provlačila između traperica, pletenih kompletića i guma za odčepljivanje slivnika, iznenada joj je kroz glavu prošla jedna misao koju je istog trena s nevjericom odbacila.