Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Intermeco No. 2
KUĆICA ZA PRINCA

Te iste večeri, Aleks je sjedila za kompjuterom i već satima igrala jednu te istu igricu.

– … Imat će veliku dnevnu sobu. S televizorom. I jednu ogromnu spavaću sobu. Crvene, ili još boje – ljubičaste boje! Stavit ću mu i klavir, tu u kut, ako poželi svirati… Odmah pokraj sobe bit će kupaonica. S plavim pločicama… Hm, tuš kada ili jacuzzi?

Vrata Aleksine sobe otvorila su se bez kucanja.

– Aleks, slušaj, tata i ja sad idemo van na večeru – čula je negdje u daljini mamu kako joj govori.

– Jacuzzi. Definitivno.

– U ladici su novci, pa si naruči pizzu.

– A da ipak stavim i tuš kadu? Tamo u desni kut? Kad ne bude imao vremena da se brčka u kadi.

– I nemoj nas čekati jer ćemo se kasno vratiti! – sada se javio i tata.

– Mhm – promrmljala je Aleks i nastavila dalje s igricom.

– … U dvorištu ću mu napraviti bazen sa skakaonicom. I pokraj njega ležaljku da se ima gdje sunčati…

Zidni sat u dnevnoj sobi otkucao je jedanaest puta, a Aleks je i dalje sjedila za kompjuterom.

– … Stupovi u hodniku bit će zeleni. Ili još bolje, sivi…

Zidni sat u dnevnoj sobi otkucao je dvanaest puta.

– … još samo da sve memoriram i kućica za princa je gotova! Ha, vraga kućica. Zamak, čovječe!

Aleks zadovoljno uzdahnu.

Isključila je kompjuter i, sada već jako umorna, ustala od stola.

Da, da, nije bilo lako sagraditi cijeli dvorac u svega pet-šest sati.

U stanu je vladala tišina. I tama. Prišla je prozoru i pogledala van. U okolnim zgradama gorjela su svjetla. Dolje u parku bio je potpuni mrak. Otvorila je prozor, protegnula se i glasno zijevnula.

Na trenutak joj se učinilo da se nečija sjena pomaknula tamo dolje, iza onog velikog bora u parku. Gledala je u tminu još par trenutaka, a onda je zatvorila prozor i, onako u majici i svježe poderanim trapericama, legla na krevet i zaspala.