Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Jedanaesto poglavlje ili
NOĆNE MORE

U četvrtak ujutro, Luku je probudila lupa lonaca i šum vode iz slavine. Otvorio je oči, ali umjesto postera Supermana, ispred sebe je ugledao komad kuhinjskog stola i hladnjak u daljini. Zažmirio je još jednom, ali kada je ponovno otvorio oči prizor se promijenio samo utoliko što je sada za stolom vidio još i oca koji je sjedio u potkošulji i jeo svoju jutarnju bijelu kavu s udrobljenim kruhom.

Zatim se sjetio kako sinoć nije smio otići u svoju sobu jer je tamo otac razgovarao o nečemu s ujakom. I to satima. Luka nikada nije volio tajanstvene razgovore i zbog toga mu je ova zavjerenička atmosfera u kući užasno išla na živce. Nije znao što se točno događa, ali svoju majku nikad toliko nervoznu nije vidio. Kada se vratila od Peternikovih gdje je dio popodneva provela spremajući, samo je uletjela u kuhinju, počela otvarati i zatvarati ladice, lupati loncima i rajnglama, i svako malo duboko uzdisati.

Za to vrijeme, Luka je pokušavao gledati televizijski program razmišljajući usput o tome ne bi li ipak trebao nazvati Aleks i odložiti dogovor za sutrašnji sudar s tim njezinim Casanovom.

Vrijeme je prolazilo, a otac nikako nije izlazio iz ujakove sobe. Majka je, nakon što je skuhala sutrašnji ručak, počela iskuhavati kuhinjske krpe, pa je cijela kuhinja mirisala po deterdžentu. Luka je želio izići van ali se nikako nije mogao prisiliti ustati s kauča. Osjećao je umor. I neku čudnu težinu u kostima.

– Možda se zbilja razbolim. To bi bilo najbolje. S obzirom na sve gluposti oko mene…

Na televiziji je neki body bilder dizao utege. Nije znao zašto, ali Luka je odmah pomislio na Casanovu. Bio je uvjeren da će taj Aleksin tip upravo tako izgledati.

– Zašto se sve cure pale na mišićave tipove? – zapitao se.

Bilder na ekranu je s lakoćom podigao uteg od dvjesto kilograma.

– I da vježbam tisuću godina, neću nikada tako izgledati – zaključio je i promijenio televizijski kanal. Na drugom programu neki su crnci rapali.

– Hip-hop. Super. To će me malo opustiti.

Pojačao je ton.

– Luka, sine, molim te stišaj tu dernjavu! – odmah se javila majka. – Boli me glava od buke.

U znak protesta, sasvim je utišao ton i nastavio ih u tišini gledati.

– Izgledaju tako zadovoljni sobom. Samo sam ja sav nikakav… – pomislio je negdje duboko u sebi.

Nije ni bio svjestan kad je utonuo u san. Majka je donijela deku iz spavaće sobe i pokrila ga. Zatim je ugasila svjetlo i izišla van. Točnije u kupaonicu, gdje je još trebala oprati gomilu čarapa. I gaća.

Ujutro, kada se Luka probudio, sjećao se još samo djelića sna u kojem je uzaludno pokušavao podići uteg od dvjesto kilograma. Mučio se valjda cijelu noć da bi ga podigao, dok su ga Aleks i nabildani Casanova promatrali smijući se. A kad ga je konačno uspio podići, okrenuo se pobjedonosno prema njima. Ali na mjestu gdje su do malo prije stajali, više nikoga nije bilo.

Boljela ga je glava. Htio je otići u sobu i nastaviti spavati, ali je čuo oca kako mu govori:

– Pusti ujku da bude malo sam.

– A ja? Kada ću ja jednom biti sam? – zapitao se.

Nije se imao volje svađati. Barem ne iz tog razloga. Znao je da ga čeka još jedan težak razgovor. I zato je odmah prešao na stvar:

– Danas prije podne ne mogu čuvati ujku. Moram ići u grad. Na jedan… dogovor.

Umjesto očekivanog protivljenja, majka se samo nasmiješila i rekla:

– Odlično! I ne moraš žuriti natrag.

Nije se ni stigao iznenaditi kada je zazvonio telefon.

– To je sigurno za tebe, Luka. U ovo rano jutro to može biti samo tvoja prijateljica Aleksandra.

I doista, Lukin otac nije pogriješio.

– E, bok! Hajde dođi do mene! Tako sam živčana. Ne znam što bih obukla. A moram se i našminkati, a ne bih htjela pretjerati, a opet ne bih htjela ni izgledati sasvim bez veze.

– Ali, idemo tek za… – Luka je pogledao na sat – … četiri i pol sata.

– Pa? To tako brzo prođe. Hajde što čekaš? Daj, dođi!

– Evo, samo da doručkujem – odgovorio je .

Sjeo je natrag na kauč. Majka je ispred njega na stol stavila još jednu šalicu s bijelom kavom i kruhom.

– Jedi sine, jedi.

Spustio je pogled na šalicu ispred sebe. Nije znao što mu se više gadilo. Razmočeni kruh u bijeloj kavi ili današnji sastanak koji ga je čekao.