Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Drugo poglavlje ili
JEDAN POZIV MIJENJA SVE

Prvo što je Luka ugledao kada je otvorio oči, bio je veliki poster Supermana na suprotnom zidu, točno iznad neraspremljenog ujakovog kreveta. S onim svojim velikim plaštom i izuvijanim slovom S na grudima podsjećao ga je na bezvezni portret Mona Lise s majčinog goblena. S tim što je, za razliku od nasmiješene Mona Lise, ovaj njegov Superman bio mrtav ozbiljan.

Luka ponovno zaškilji prema velikom posteru. I ovoga jutra maskirani Clark Kent promatrao ga je svojim hladnim pogledom.

– Glupi Superman! Kako me živcira! – zaključio je u polusnu i okrenuo se na drugu stranu. U istom trenutku začuo je kucanje s druge strane zida, a potom i majčin glas:

– Luka, sine! Telefon!

Pomislio je da ne odgovori, da se pravi kako još uvijek spava, što je uostalom i bila istina, barem donekle, ali ga je odmah zatim primila nekakva neobjašnjiva znatiželja.

– Evo me, idem! – viknuo je prema zidu ispred sebe, okrenuo se i ustao.

U kuhinji su mirisali uštipci. Lukini roditelji, Marija i Petar Matić, sjedili su za stolom i šutke doručkovali dok je cijelu kuhinju ispunjavala pjesma s radija.

Luka je poželio baciti radio kroz prozor, ili barem promijeniti stanicu. Umjesto svega toga, samo je pogledao prema velikom zidnom satu iznad hladnjaka. Bilo je točno 6 sati i 45 minuta.

– Koji me luđak zove ovako rano? – u sebi je pomislio, a naglas rekao – Halo?

– E, bok, ja sam!

Bila je to Aleks.

– Pa dobro, gdje si ti toliko dugo? Već mi je otpalo uho od čekanja! I kakva ti se to jadna glazba čuje?

Umjesto muškog, sada je s radija dopirao ženski glas:

– Kaži zašto me ne voliš? Zar ti nisam draga? Ta sa kojom sada si, nek’ ode do vraga!

– Isuse! Ne slušaš valjda ti to narodnjake? – ponovno se javila Aleks.

Luka nije znao što bi rekao. Zato je samo okrenuo leđa roditeljima koji su ga upitno pogledavali.

– Daj već jednom kupi mobitel da možemo normalno razgovarati – čuo je glas iz slušalice.

– Aha – bilo je sve što je odgovorio.

– Nego čuj, nešto sam ti važno htjela reći. Znaš, ja sam jučer dugo razmišljala o onome što si mi rekao.

– Koje? Ono o zubalu? – Luka se pokušao našaliti iako je u glavi čuo neko sasvim tiho zujanje.

– Ma neeeee, nego ono da možda ima netko kome se ja sviđam. Sjećaš se?

– Pa… da – zujanje u glavi bilo je sve jače.

– E pa vidiš, ja sam o tome noćas dugo razmišljala. Toliko dugo da, kad sam na kraju prestala razmišljati, više nisam mogla zaspati. Jer mi se više uopće nije spavalo. I tako sam do jutra samo bez veze buljila kroz prozor. Nisam mogla ni televizor gledati, ni jedan od tri, a da ne probudim mamu i tatu. Ne znam zašto kao svi normalni roditelji ne spavaju u jednoj sobi, nego su se raširili po cijelome stanu. I znaš što sam zaključila?

– Što? – Luki se njegov glas učinio nekako premekanim, pa je pročistio grlo i ponovno, ali ovaj put za oktavu nižim glasom, upitao: – Što?

Krajičkom oka primijetio je oca kako ustaje, uzima dvije velike torbe do vrha napunjene čokoladama, ljubi majku u kosu i izlazi.

– Mislim da se sviđam Marku!

– Molim?!

– Sviđam se Marku!

Zujanje u Lukinoj glavi naglo je prestalo.

– Marku?

– Aha. Znaš, prije nekoliko dana ja sam izlazila iz razreda i slučajno sam naletjela na Marka koji se natjeravao s Maksom i onda smo se on i ja sudarili, mislim ne Maks i ja nego Marko i ja, i onda mi je on rekao „Oprosti!“ a da uopće nije bio kriv. Shvaćaš? Zašto bi se on meni ispričavao? Dečki se ionako ne ispričavaju curama. Nikada. Osim ako im se one sviđaju. Zar ne?

– Možda je tip samo dobro odgojen – rekao je Luka, iako je u sebi mislio sasvim suprotno.

– Ma neeeee. I sigurna sam da me je pogledao. ONAKO. Znaš.

– Čuj, Aleks …

– Ja to tad uopće nisam primijetila, ali sad, nakon što sam cijelu noć razmišljala o svemu, hoću reći o tom događaju…

– Moram ići – prekinuo ju je u pola rečenice. – Zovu me na doručak. Hajde bok!

Spustio je slušalicu ne čekajući odgovor i krenuo natrag u sobu koju je dijelio s ujakom i Supermanom.

– Luka, sine, a doručak? – začuo je glas iza sebe.

– Ne mogu sad jesti, nisam gladan – odgovorio je i zatvorio vrata za sobom.