Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Šesnaesto poglavlje ili
TULUM

S čašom coca-cole u ruci Aleks je sjedila na trosjedu i gledala oko sebe. Iako je Domagojev tulum bio u punom jeku, osjećala se sasvim bez veze.

– Da je barem sendviče napravio! – gunđala je u sebi.

A onda je ugledala Luku kako ulazi u sobu. Posve nesvjesno pomakla se u stranu i odložila čašu na pod. Ali, umjesto da joj priđe i sjedne pokraj nje, Luka se zavalio u fotelju pokraj Dunje iz svog razreda.

– Mogao se doći barem ispričati – pomislila je Aleks, okrećući glavu na drugu stranu. – Uostalom, baš me briga! Neka sjedi pokraj koga hoće!

Aleks krišom ponovno pogleda prema Luki.

– Ali kud baš pokraj te lijeve Dunje?! Aparatić za mozak bi trebao njemu, a ne meni!

Aleks se nasmiješi Domagoju koji je prolazio, ali je on nije primijetio.

– Ovaj je slijep i s tim svojim naočalama! – pomislila je i otpila gutljaj coca-cole. Nije bila dobro raspoložena. Uopće. Svi su joj se činili glupi i bez veze. A najbezvezniji od svih bio je upravo njezin bivši prijatelj Luka.

– Oćeš plesat?

Preko ruba čaše ugledala je prištavog Krešimira koji je stajao iznad nje i češkao se po glavi.

– Paaaaaa…

– Znači, nećeš?

– Ne, nego moram prvo razmislit.

Aleks nije baš bila neka plesačica. Zapravo nikada ranije nije plesala, osim pretprošle godine kada je u školi išla na satove aerobika. Ako se to uopće računa u ples.

– Nije ni Krešimir tako loš. Iako je grozno prištav – brzo je razmišljala. – A s Domagojem ću kasnije raspraviti o onom njegovom ljubavnom pismu.

Odložila je čašu na pod i ustala.

– Razmislila sam.

– I?

– Može!

– Kaj? – Krešimir se i dalje češkao po glavi.

– Možda ima uši? – pomislila je Aleks. A onda je pogledala Dunju koja se nečemu smijala. – Hajde, idemo plesat – rekla je odlučno, bacila šiltericu na trosjed i povukla Krešimira za sobom.

Dok je slušao Dunju kako se smije svojim vlastitim vicevima, Luka je krišom promatrao Aleks kako pleše s Prištavim Krešom. Ni sam nije znao što bi mislio. Ni o njoj. Ni o sebi. Niti o bilo čemu drugom. U glavi mu je bubnjala samo pomisao na sutrašnji odlazak u Pulu. Iako to ni samome sebi nije htio priznati, bio je nesretan.

Nasmiješio se Dunji kako ne bi primijetila da je ne sluša.

U sljedećem trenutku opazio je kako ga Aleks skrivajući se iza Krešinog ramena promatra. Nije skrenuo pogled. Sada je ionako bilo prekasno za bilo kakvo skrivanje. Aleks ga je i dalje gledala. Nekako začuđeno. Zbunjeno. A onda je prestala plesati. Vidio je kako nešto govori Prištavom Kreši. A onda je ponovno pogledala prema njemu. Pokušao joj se nasmiješiti, ali više nije mogao kontrolirati niti jedan mišić na licu. Bio je siguran da će mu prići. Ali nije. Umjesto toga, Aleks je uzela svoju šiltericu s trosjeda i izišla iz stana.

Kao kroz daljinu, začuo je Dunjin smijeh. I pitanje:

– I, koji ti je vic najbolji?

Okrenuo se prema njoj i odgovorio:

– Ovaj posljednji.