Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Uvod ili
MOGU LI POČETI?

E pa, ovako.

Ovo je jedna 100% istinita priča koja je započela u četvrtak rano popodne, točnije u 13 sati i 32 minute po lokalnom vremenu, i to na krevetu u sobi Aleksandre Peternek zvane Aleks.

Deset minuta ranije, Aleks i njezin dugogodišnji prijatelj još tamo iz vrtićkih dana, Luka Matić, ušli su u prazan stan obitelji Peternek. Zapravo, stan uopće nije bio prazan. Bilo je tu i stolova i stolaca i televizora (komada tri!) i slika na zidovima i lustera na stropovima, nekoliko velikih stilskih ogledala i još većih stilskih komoda, jedan porculanski Buda u mini izdanju, jedan srebrni hladnjak u maksi veličini, laptop, usisavač, tepisi, zavjese i još mnogo drugih zanimljivih i manje zanimljivih stvari; ali u stanu nije bilo nikoga tko je na tim stolcima sjedio, nikoga tko bi te silne televizore i srebrni hladnjak gledao, nikoga tko bi se porculanskom Budi i slikama na zidovima divio.

Drugim riječima, u kući nije bilo ni mame, prof. Majde Horvat-Peternek, više savjetnice na Institutu za orijentalistiku, ni tate doc. dr. sci. Igora Peterneka, kardiovaskularnog kirurga, pa čak ni hrčka Đure, kućnog ljubimca, koji je tri dana ranije pobjegao u nepoznatom pravcu.

Dakle, Aleks i Luka su još s vrata skinuli tenisice i školske ruksake, a onda, utrkujući se, uletjeli u Aleksinu sobu i bacili se na krevet.