Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Treće poglavlje ili
PAPAK

 

Istoga dana, u 13 sati i 15 minuta školskim dvorištem razlegao se urlik.

– Lukaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

Sve glave, otprilike njih sto pedeset, okrenule su se na tren prema školskoj zgradi, na čijem je ulazu (u ovom slučaju – izlazu) stajala Aleks i vikala:

– Luckyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyy!

Krajičkom uha čula je kako netko nekome pokraj nje govori:

– Kaj se tak dereš, kozo?! Probušit ćeš mi bubnjiće!

Ali nije imala vremena okrenuti se i vidjeti tko je ta koza koja se toliko dere i kome će to ona probušiti bubnjiće. Gledala je Luku koji je, skupa s prijateljima iz razreda, već bio kraj školske ograde. Brzo je nabacila ruksak na leđa i poletjela prema izlazu. (Onako, figurativno rečeno. Jer za letenje trebaju krila. Od perja. Ili barem od čelika.)

– Čekaj meeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!

A onda je zbilja poletjela.

– Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa…

Ravno preko nečije torbe.

– …aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

(A dobro joj je išlo čak i bez krila.)

Na žalost, vrlo se brzo prizemljila.

– Uh!

Svugdje uokolo čula je smijeh. Ovoga puta bilo joj je potpuno jasno kome je namijenjen. Podigla je glavu. Neki su se klinci krivili od smijeha i pokazivali prstom na nju.

– Idioti! – promrmljala je.

Zatim je brzo pogledala na drugu stranu. Kraj školske ograde više nikoga nije bilo.

Dobro je – pomislila je. – Nije me vidio.

Ustala je i izbeljila se klincima koji su se i dalje cerili.

A onda je, najednom, umjesto olakšanja osjetila ljutnju.

Čovjek bi se mogao i ubiti, a njega bi bilo baš briga! – progunđala je negdje duboko u sebi i polako, pomalo šepajući (iako se nije mogla odlučiti na koju nogu) krenula kući.

Luka je zastao pred Aleksinim ulazom da bi svezao žnirance na tenisicama.

Svezivao ih je prilično temeljito. Cijelih deset minuta. A i duže. Zapravo, sve dok nije ugledao Aleks kako se približava brzinom umorne kornjače. A i tad je nastavio s poslom.

– Bok, Lucky!

– Bok, Aleks.

– Imaš problema ?

– Mmne – promrmljao je ne dižući glavu.

Aleks je sjela pokraj njega na stepenicu i zagledala se preko ceste, ravno u kontejner iz kojeg su virile vrećice pune smeća.

Glupo smeće! – pomislila je. – Glupa škola. Glupi dečki. Glupo sve!

Bila je ljuta. I sve joj je išlo na živce. Pa čak i ovaj tu Luka zbog kojeg se maloprije razbila kao… kao… nije se mogla sjetiti kao što.

I što mu je sad? Zašto samo šuti i bulji u te svoje žnirance? Glupi žniranci! – zaključila je.

Zatim je pogledala Luku ispod oka i uzdahnula. Nekako ovako: – Uh!

Ništa.

Pa onda ovako: – Ahhhhhhhh!

Ništa.

– Trebao bi kupiti ove najnovije najkice, znaš. One se lakše žniraju. Jer nemaju žnirance. Nego su na čičak – prokomentirala je promatrajući ga.

Luka je i dalje bio savijen kao glista.

Glupi Luka! – zaključila je i odlučila istoga trena krenuti doma kad joj je iznenada palo na pamet zašto ga je onako glasno dozivala pred školom. Htjela ga je nešto pitati. Pa da! Brzo se okrenula prema njemu zaboravljajući na ljutnju, šutnju i sve ostalo.

– E, Lucky, jesi li ti ikada napisao ljubavno pismo?

Luka je od iznenađenja podigao glavu i zabezeknuto je pogledao.

– Molim?!

– Pismo. I to onako. Ljubavno – objašnjavala je Aleks i pritom mahala rukama po zraku. – Ha?

Luka je spustio glavu i nastavio petljati oko tenisica.

– I? Jesi li ili nisi?

Tišina.

– Ha, Lucky?

Luka je i dalje šutio.

Baš joj je išao na živce s tim svojim glupim nogama.

– Lukaaaa?!

Aleks je bila uporna. Jako, jako uporna. I što je onda Luki Matiću preostalo nego da prizna: – Nisam.

– A dobio?

– Koga?

– Pa ljubavno pismo, kretenu!

– Nisam ni to.

– To sam i mislila.

E sad je Luki bilo već preko glave tog glupog ispitivanja. Pogledao je Aleks ravno u oči i prilično zlurado upitao:

– A ti kao jesi?

– Naravno da nisam – sasvim mu je bezbrižno odgovorila. – Tko još danas dobija ljubavna pisma?! Nitko, eto tko! Nego smo na hrvatskom učili o eptiso… estipo… kako se ono kaže… estipolarna književnost, tako nekako.

– Što ti je to?

– Ma ono, kad svi pišu pisma i to je onda, kao, književnost.

– Misliš, epistolarna književnost?

– E da, to. Profesorica nam je čitala ljubavna pisma iz prapovijesti. Iz nekog sedamnaestog, osamnaestog stoljeća, nemam pojma. Znaš, u to su vrijeme svi svima pisali ljubavna pisma. Barem u Francuskoj. Živa ludnica! Kakva su to bila pisma, čovječe. Ja sam se oduševila. ODUŠEVILA!

– Dobro, dobro – smirivao ju je Luka. – Ne moraš mi se zbog toga derati u uho.

– Da barem meni netko tako nešto napiše! – ne obraćajući pažnju na Lukine upadice, nastavila je objašnjavati pojačanim tonom Aleks.

– Kažem ti, bilo je to nešto, stvarno onako… super. E, a onda se Iva javila i rekla kako je njoj to bez veze. Zamisli!

– Zamišljam.

– I Ana isto. Ali ona uvijek ponavlja sve što Iva kaže, pa se ne računa. A onda je Maks dobacio kako bi tim vitezovima bilo pametnije da su išli u rat i ubijali neprijatelje nego što su gubili vrijeme s tamo nekim bezveznim ženskama.

– Ima pravo.

– Luka!!!

– Samo kažem…

– Daj šuti! Gdje sam ono stala? E, da. Onda mu je Dragica rekla kako je on jedan najobičniji idiot, s čime se ja potpuno slažem, ali kako i ona misli da su u današnje vrijeme ljubavna pisma prevaziđena. Baš je tako rekla PREVAZIĐENA! Gdje li je samo pokupila taj izraz?! I još je rekla kako se danas svi dopisuju mailom i sms-om. E onda sam se ja javila i rekla kako to nije točno i kako ja osobno znam nekoga tko nema ni kompjuter ni mobitel pa se ne može dopisivati ni mailom ni sms-om. Onda je Maks pitao „Ko je taj papak?“, ali ja nisam rekla da si to ti…

– Baš ti hvala – progunđa Luka.

– … nego sam samo rekla kako bi mene jako razveselilo da dobijem jedno PRAVO ljubavno pismo, a ne nekakvu bezveznu elektronsku poruku. I dok sam to govorila pogledala sam ravno u Marka. I to onako važno, znaš. I još sam rekla kako nikako ne bih smatrala da je taj koji mi piše pismo papak. Onda se cijeli razred počeo smijati i ponavljati „Papak! Papak!“ pa je profačica poludjela i rekla da, ako su nam ljubavna pisma bez veze, onda će nam petominutni test iz gramatike biti mnogo zabavniji. Onda sam i ja skupa sa svima vikala „Neeeeeee!“, ali nam to ništa nije vrijedilo. A onda, dok sam rješavala glupi test, a pola toga nisam uspjela riješiti jer ništa nisam razumjela, nekakav mi je papirić pao na klupu. Mislila sam da ću umrijeti od sreće. Bila sam uvjerena da mi to Marko šalje pravo ljubavno pismo. I baš sam se obradovala. Otvorila sam papirić, a neka je budala napisala „Ti si žena mog života, Kvazimodo“… Evo, pogledaj.

Aleks je izvadila iz hlača zgužvani papirić i pružila ga Luki. Ali on nije gledao poruku već njezin ispružen dlan. Gadno oguljen.

– Što ti je bilo s rukom? – zvučao je baš ozbiljno zabrinut.

– Ma ništa. Bez veze.

Aleks je zgužvala papirić i bacila ga prema kontejneru.

– Sve je bez veze. A najbezveznija od svega sam ja! – počela je svoju uobičajenu žalopojku.

– I hlače si poderala – primijetio je.

– Gdje?

– Tu, na koljenima – pokazao je prstom prema Aleksinim nogama koje su izvirivale kroz rupe na hlačama. I skoro da ju je dotakao po golom koljenu. Ali ipak nije.

Aleks je spustila pogled na svoje hlače odakle su je promatrale dvije gotovo identične poderotine.

– Gle, zbilja. A tek sam ih kupila. Mama će me ubiti!

– Moja mama zna odlično krpati. Poslije se uopće ne vidi da je bilo gdje bila nekakva rupa.

– Ozbiljno?

– Aha. Ako hoćeš može ti ona zakrpati hlače. Tvoji neće ni primijetiti.

– Ma ne treba. Otići ću sutra u shopping i kupiti nove. Uostalom, ovako je baš cool. To je sad moderno. Vidjela sam u jednom časopisu. Jedino je šteta što mi traperice nisu dovoljno izlizane. Ovako kao tvoje. Zbilja Lucky, gdje si ti svoje kupio?

– Ne sjećam se. Bilo je to prilično davno – nevoljko je odgovorio.

Sada su oboje gledali u smeće preko puta ceste i šutjeli.

A onda su se vrata haustora iznenada otvorila, i na njima se pojavila Lukina majka s kantom punom vode u jednoj i krpom u drugoj ruci.

– Dobar dan, teta Marija – pozdravila ju je Aleks i priskočila pridržati joj vrata.

– Zdravo, djeco – otpozdravila je Lukina majka, spustila kantu na pločnik i prošla iscijediti krpu u travnjak pokraj ulaza.

– Idem ja doma – rekao je Luka i ustao. – ‘Ajde bok!

– E, Lucky! Ideš sutra sa mnom u shopping, ha?

– Pa, može.

Luka je na sebi osjećao majčin pogled.

– Zapravo, ne mogu.

– Zašto?

– Moram sa starim na tržnicu.

Dok je to izgovarao, osjećao se glupo. I jadno.

Majka je uzela kantu i šutke se vratila natrag u haustor.

– Joj da, zaboravila sam da je sutra subota. Ništa onda – rekla je Aleks i krenula unutra.

– Ali mogu u nedjelju! – brzo je dobacio

– Nedjeljom su dućani zatvoreni – čuo je još samo Aleksin glas dok su se vrata haustora polako zatvarala za njom.

Luka je nabacio ruksak na rame i krenuo dalje.

– Luka, sine!

Kroz vrata haustora izvirila je majčina glava.

– Odi doma isprati krpu pa mi je vrati natrag.

Poslušno se vratio, uzeo mokru krpu i krenuo prema svom ulazu. Sa svakim korakom, u glavi mu je odzvanjalo:

Papak!

Papak!

Papak!