Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Prvo poglavlje ili
KAKO JE LUKA SJEO NA ZUBALO

 

– Bljak! Fuuuj! Što je OVO?! – viknuo je Luka i poskočio s kreveta kao da ga je u najmanju ruku, ravno kroz Aleksin madrac, ugrizao Veliki Bijeli iz onog strašnog filma. Čeljust čini mi se. Kljove. Ili tako nekako.

– Koje?

Aleks se u tom trenutku, iz nekog samo njoj poznatog razloga, bavila veoma detaljnim promatranjem stropa na kojem se nije vidjelo ništa osim jedne krvave mrlje koju je njezin rođeni otac napravio prošlog ljeta kada je iz petog pokušaja jastukom, i to njezinim najdražim – Garfieldom, uspješno pogodio komarca i usput srušio luster.

– Tu, ispod jastuka. Viri nekakvo zubalo!

– A, to!

Aleks ispruži ruku prema Garfieldu što je više mogla, pa se zatim i cijela protegne preko kreveta.

– To je moj aparatić za zube – trijumfalno ga je podigla u zrak. – Vidiš?

– Daj, makni ga! – frknuo je Luka odmaknuvši glavu u stranu.

– Zašto? Zar ti se gadi? – kao začudila se Aleks.

– Ne. Uopće. Ja naprosto OBOŽAVAM sjediti po tamo nekakvim slinavim, smrdljivim zubalima! – odbrusio je on, sjeo natrag na krevet i , prije nego se ponovno naslonio na Garfielda, okrenuo ga na drugu stranu. Za svaki slučaj.

– Što je, Lucky Luke? Što tražiš?

– A što ja znam. Drugo zubalo. Protezu. Neku umjetnu nogu. Ili ruku. Kod tebe je sve moguće.

– Ili oko – promrmlja Aleks gledajući u željezni aparatić na svome dlanu.

– Kakvo sad oko?! – ponovi Luka. U sebi se pitao ne bi li ipak trebao otići u kupaonicu oprati ruke.

– Pa umjetno! Što si ti mislio? Ne valjda pravo?!

Aleks se pridigla i odložila aparatić na policu s knjigama. Ravno na Priručnik iz kemije.

– E, zamisli da imaš umjetno oko, pa da ga svakog jutra moraš tražiti po krevetu kao što ja tražim svoj aparatić.

Luka je odlučno zavrtio glavom:

– Nema šanse, Aleks.

– Zašto?

– Zato što preko noći spavaš, i kapci su ti spušteni, i nema teorije da ti oko ispadne.

– Ma nemoj! A kako onda meni stalno ispada aparatić, a imam usta? I to zatvorena. Ha? Kako?

– A tko kaže da su ti zatvorena? Sigurno ih otvoriš i hrčeš ko konj.

Luka je otvorio usta i počeo glasno hrkati.

– Daj prestani, gadiš mi se! – viknula je Aleks.

Naslonjen na Garfielda, Luka je i dalje neumoljivo hrkao.

– Prestani kad ti kažem! Ja ne hrčem! Nikada!

– Hrčeš, hrčeš.

– Ti znaš!

– Hrčeš toliko glasno da se čuje sve do mog ulaza.

– Aha. Da ne bi.

Luka je ponovno krenuo hrkati, ali se iznenada zagrcnuo i počeo kašljati.

– Tako ti i treba!

– Daj… lupi me… tu… po leđima…

– E baš neću! – odgovorila je uvrijeđeno Aleks i još mu, u znak protesta, okrenula leđa. – Uostalom, možda i onaj gleda dok spava, pa mu onda ispadne – dodala je ne osvrćući se.

– Koje?

Luka je polako dolazio k sebi.

– Oko.

– Kakvo oko?

– Pa umjetno!

Aleks se nestrpljivo okrene i nastavi objašnjavati:

– Onome s umjetnim okom! Dok spava. Može ispasti to njegovo oko. Umjetno. Ako drži oči otvorene. To jest, kapke. Shvaćaš?

– A, to! – sada je i Luki konačno sve postalo jasno. – Pa, da. Lako moguće. Znaš, ujko mi je pričao kako je, dok je bio u ratu, s njim u brigadi bio neki tip koji je od straha držao oči otvorene čak i dok je spavao. Možda je to bio slučaj i s tim tvojim tipom.

– Eto vidiš – zadovoljno zaključi Aleks, pa doda – nosim ga već četiri godine, i ništa.

– Imaš umjetno oko?!? – sada se već sasvim ozbiljno zaprepasti Luka, pa se vrlo pozorno zagleda svojoj dugogodišnjoj prijateljici ravno u oči. Prvo u lijevo. Pa u desno. Pa onda još jednom. U lijevo. Pa u desno.

– Ma, aparatić za zube, kretenu! Nosim ga već četiri godine, a zubi su mi katastrofa. KA – TA – STRO – FA. Vidi.

Aleks se iskesi ravno ispred Lukinog nosa.

– Uau! Cool! – uzviknu on s divljenjem. – Daj zini još malo.

Aleks razjapi usta najjače što je mogla. (A mogla je poprilično.)

– Pravi vampirski – zaključi Luka stručno. – Drakula bi se odmah zaljubio u tebe.

– Prestat ću ga nositi. Definitivno – promrmlja Aleks tužno.

– To ti i nije tako loša ideja – složi se Luka. – Jer, ako ti se zubi krive dok nosiš aparatić, onda će ti se vjerojatno ispraviti kada ga više ne budeš imala. Shvaćaš?

– Aha – potvrdi ona nekako neodlučno.

U sobi je nekoliko trenutaka vladala potpuna tišina sve dok Aleks nije ustala s kreveta, otišla do ormara i otvorila ga. U tom trenutku na nju se sručiše tri veste, dva para hlača, dvije majice bez rukava i, o užasa, jedne gaćice (srećom, čiste!). Zapravo, nije to bilo ništa neobično, ako se uzme u obzir da Aleks nikada nije bila baš pretjerano uredna.

– Morat ću zamoliti tvoju mamu kad u srijedu dođe čistiti stan, da malo pospremi i ovaj moj ormar – reče ona Luki pomalo se opravdavajući, pa skupi odjeću s poda i zgura je natrag na policu. Zatim se, ponovno otvorivši usta, zagleda u ogledalo koje je stajalo pričvršćeno s unutarnje strane ormara.

– Grozno! Naprosto grozno! – izjavi, gledajući se.

– Daj, jesi dosadna s tim tvojim kljovama! – otpuhnu Luka i otvori prvi strip koju mu se našao pod rukom. Bila je to Borovnica.

– Nikad se nitko neće zaljubiti u mene – gunđala je Aleks gledajući se u ogledalu. – Nitko. Nikada. Ostarit ću i umrijeti, a da se prije toga ni sa kim neću poljubiti!

– Za ljubljenje nije bitan oblik zuba nego njihova boja – izjavi Luka zadubljeno gledajući u strip, pa doda onako, više za sebe – Nikada se ne bih mogao ljubiti s nekom žutozubom. Bljak!

– E pa, ja nemam žute zube!

– Znam.

Alek se još jednom pomno zagleda u svoje gornje trojke kad u ogledalu primijeti Lukin pogled.

– Što je bilo? Zašto me tako gledaš?

– Kako, tako?

– Što ja znam kako. Nekako. Drugačije nego inače.

– Daj, Aleks, pričaš gluposti – promrmlja Luka sebi u bradu.

Vidjela je kako njegovo lice brzo nestaje iza korica stripa, a onda je zatvorila ormar, okrenula se, sjela na krevet i nastavila gunđati jednakom brzinom:

– Ja sam potpuni promašaj! Iva i Ana već imaju dečke. I to prave! Čak se i ona prištava Dragica zaklinje da je ljetos na moru hodala s nekim Nizozemcem ili Nijemcem, mada njoj ne vjerujem jer laže čim zine.

Nakon tri sekunde šutnje, Aleks zaključi:

– Zapravo, svi imaju dečke. Svi, osim mene.

– Nije istina – ponovno se javi Luka.

– Kako nije? – s čuđenjem je podigla obrve i pogledala ga.

Luki se za trenutak učini da umjesto Borovnice u stripu vidi Aleks.

– Ima još netko tko nema dečka – reče on svečanim tonom.

– Daaaaa? A tko to?

Aleks sa zanimanjem naćulji uši.

– Ja! – odgovori Luka, pobjedonosno izvirivši iznad stripa.

– Daj, Lucky, nemoj me zezati. Ovo su ozbiljne stvari.

Aleks je zvučala toliko utučeno da je Luka od iznenađenja spustio strip i dobro je odmjerio. Čak joj je i ruku na rame htio staviti, ali ipak nije.

– Čuj, ideš kod mene na ručak? – upitao je umjesto toga.

– Ne da mi se – glasio je odgovor.

– Hajde, dođi. Ionako doma nemaš nikad ništa za jesti.

– Pa što onda?! Ionako sam debela.

– Ti?!

– Aha. Trebala bih na dijetu. Iva i Ana su na dijeti već tri dana. Jedu samo salatu. I to kristalku. Znaš, to ti je zbog kalorija. Zapravo, zbog toga što kristalka uopće nema kalorija.

– To i je hrana za koze.

Aleks se pravila da ga ne čuje.

– A da ti ostaneš ovdje? – predložila je. – Mogli bismo napraviti palačinke, ha? One moje, s pekmezom, nutelom i šlagom. One koje ti najviše voliš. Što kažeš ?

– A što ja znam – promrmljao je neodlučno Luka češkajući se po obrazu. – Mama i ujko me sigurno čekaju.

– Javi da ćeš ručati kod mene – živnula je Aleks odjednom. – Reci im kako mi je mama toliko toga skuhala da ne mogu sve sama pojesti pa mi ti moraš pomoći.

– To će teško povjerovati.

– Onda reci da imamo puno toga za učiti, da ćemo skupa riješiti svu zadaću i …

– Kao da ne znaju da ne idemo u isti razred – prekine je Luka.

– Nije bitno. Reci kako sam dobila jedinicu iz kemije i kako mi moraš pomoći da to ispravim.

– Što ja znam.

– Hajde, Lucky, please!

Luka je i dalje razmišljao. Naravno da je želio ostati, ali…

– Onda, ostaješ kod mene na palačinkama?

– A da ti ipak dođeš k nama, ha? Mama je rekla da kod nas uvijek možeš ručati. I večerati.

– I doručkovati. I užinati … Da, da, da, znam, teta Marija mi je to ponovila valjda milijun puta. Ali meni se danas ne jedu ni kupus ni sarma ni grah ni punjene paprike, nego …

– Palačinke! – dovršiše oboje u isti glas.

– Ostani, hoćeš? – moljakala je Aleks. – Jučer sam u videoteci posudila jedan super horor. O vampiru koji se skriva u podrumu ludnice i onda noću izlazi van i ubija liječnike. Zove se Vampirova osveta. Možemo ga gledati dok jedemo. Ispeći ćemo hrpetinu palačinki. A možemo se i natjecati tko će više pojesti, kao onda kad sam ja poslije povraćala jer mi je pozlilo, a ti si mi držao glavu iznad WC školjke, sjećaš se?

– Aha – potvrdi Luka koji se nevoljko sjećao tog događaja.

– Isuse, kako mi je bilo zlo. Mislila sam da ću umrijeti!

– Naravno da ti je pozlilo kad si u pola sata smazala dvadeset palačinki.

– Dvadeset sedam – ispravi ga Aleks, pa doda – Što mogu kad volim pobjeđivati… Onda, idemo peći palačinke? Ha, Lucky? – nasmiješila se i par puta zatreptala očima u njegovom pravcu.

– Hajde, dobro, neka ti bude – pomirljivo je rekao Luka, ustao s kreveta i, skupa s Aleks, uputio se prema kuhinji.

 

Palačinke à la Aleks

Ispečenu palačinku premazati tankim slojem pekmeza od marelica. Preko toga staviti nešto deblji sloj nutele, a zatim najdeblji sloj šlaga. Pažljivo smotati i jesti. Ne obazirati se na šlag koji curi.

 

U kuhinji je vladala tišina. Zapravo, čulo se samo žvakanje, coktanje i mljackanje. A onda je netko prilično glasno podrignuo i rekao:

– Ne mogu više! Opet će mi biti zlo.

– Ha! Znači, ovaj put sam ja pobjednik! – zaključio je Luka i obrisao rukom komadić šlaga s obraza. – Gdje ti je taj super horor o kojem si toliko pričala?

– Ne da mi se sad ga gledati. Idem si skuhati čaj – rekla je Aleks i ustala od kuhinjskog stola svog zamazanog jajima, brašnom, uljem, nutelom i šlagom. I pekmezom, naravno.

– Hoćeš i ti?

– Čaja? Ne, hvala.

Aleks se zaustavi na putu prema štednjaku.

– Mislim da ću ipak povraćati.

– Isuse Bože, Aleks! – viknu Luka usta punih poluprožvakane palačinke.

– Danas nije moj dan. Definitivno. Osim što nemam sreće u ljubavi, nemam ni u palačinkama.

Aleks je stavila vodu za čaj, uključila štednjak, pa se leđima naslonila na njega i počela duboko disati kako bi rastjerala mučninu iz želuca.

– Ti stvarno nisi normalna – zaključio je Luka.

– I nisam – složi se ona, usput razmišljajući da li da u šalicu stavi vrećicu čaja od mente ili šipka. Pa, nakon što se odlučila za šipak, svečano izjavi:

– Mene nitko ne voli.

– Otkud znaš? – zapita Luka ne dižući pogled sa svog praznog tanjura. – Sigurno ima netko kome se sviđaš.

– Nema.

– Ma ima.

Aleks naglo zaustavi disanje.

– Misliš?

– Sto posto – potvrdi Luka pa se nekako zbuni, počeška po nosu iako ga ništa nije svrbjelo, zatim ustane od stola, podigne prazan tanjur, pa ga ponovno spusti.

– Sad zbilja moram ići. Hajde, bok!

I da ga Aleks nije podsjetila, otišao bi kući bez ruksaka, i onako u čarapama, sasvim sigurno.