Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Deseto poglavlje ili
BITNE I NEBITNE STVARI

– Aleks?! Što ti radiš doma?

– O, bok, mama. Otkud ti?

Aleks je zbunjeno zastala na vratima stana, držeći u ruci vrećicu s čipsom i napolitankama. Odmah je primijetila da mama na nogama ima njezine papuče.

– Opet si obula moje papuče!

– To sada nije bitno – odgovorila je namrgođena mama.

– E pa meni je bitno – odgovorila je Aleks koja je mrzila kada bi njezina mama obula njezine papuče. A obuvala ih je prilično često.

– Daj Aleks, ne gnjavi. Nisam mogla pronaći svoje pa sam uzela tvoje – počela se pravdati mama. – Uzgred, znaš li gdje sam ih pronašla?

– Gdje? – Aleks se i dalje trudila izgledati neumoljivo.

– Iza WC školjke!

– Ma da? – začudila se zaboravljajući na ljutnju.

– Aha – potvrdila je mama i nastavila – Pitam se što li su uopće tvoje papuče radile iza WC školjke?

– A ja se pitam što si ti radila iza WC školjke?

Nekoliko trenutaka majka i kćer samo su tako stajale i gledale se, mama u Aleksinim papučama na nogama, a Aleks šuškajući vrećicom u rukama, sve dok se na koncu Majda Horvat-Peternek nije promeškoljila s noge na nogu i pomirljivo zaključila:

– Zaista, Aleks, mogla bi biti malo urednija.

Aleks je šutjela. Zapravo, htjela je nešto reći, ali ipak nije.

– A sad mi molim te objasni što radiš kod kuće u ovo doba.

– Nije mi bilo dobro, pa sam došla kući – Aleks nije stigla ni dovršiti rečenicu, a već je osjetila majčinu ruku na svome čelu.

– Nemam temperaturu, nego me boli želudac. I povraća mi se – objasnila je.

– A gdje ti je školska torba?

Aleksina je mama ponekad bila zbilja nepodnošljivo radoznala.

– Misliš ruksak? Danas nitko više ne nosi školske torbe, to više uopće nije moderno. Jednom je Dragica donijela nekakvu glupu poštarsku torbu pa su joj se svi smijali pa je na odmoru morala otići kući da je odnese pa je zakasnila na sljedeći sat i dobila neopravdani.

– Ne pitam te za Dragicu, nego za torbu. Hoću reći, ruksak. Zapravo svejedno. Znaš na što mislim, i molim te, ne pravi se blesavija nego što jesi.

Aleksina je mama znala biti prilično neugodna.

– Eno ga, u sobi – odgovorila je mirno Aleks.

– U sobi? Kako, u sobi?! Pa tek si ušla!

– Znaš, mama – pokušala je s drugom varijantom Aleks – ja zapravo danas uopće nisam išla u školu. A to kad sam iz škole došla ranije kući, to je bilo jučer.

Mama ju je i dalje netremice gledala.

– Jučer?

– Zapravo, kad malo bolje razmislim, bilo je to prekjučer.

– Hoćeš reći da već tri dana nisi bila u školi?!

– Pa da. Točnije, dva i pol dana – precizno se izrazila Aleks.

– A tati i meni o tome ništa nisi rekla?

– A kad ću vam reći kad vas nikada nema doma?!!

Mama je otvorila pa zatvorila usta, a da u međuvremenu nije izustila ni riječ.

– Aha. Jedan-nula za mene – pomislila je Aleks. I još je naglas dodala – A sad mi molim te vrati moje papuče, da ne prehladim još i bubrege.

– Misliš, jajnike – ispravila ju je mama nevoljko skidajući papuče s nogu.

– Ma to je sve isto – samouvjereno je odgovorila njezina kćer i, skupa s vrećicom i papučama, otišla u sobu zalupivši vratima za sobom.

– Mama je ponekad tako naivna – razmišljala je Aleks zavaljena na krevetu. – Sasvim joj se lako da podvaliti. Čak joj i oni preprodavači na tržnici uvijek utrape trulo voće i povrće jer uopće ne pazi što kupuje. Niti ikada sluša što joj se govori nego stalno misli na taj svoj glupi posao. Ja nikada neću biti takva! Ako uopće ikada budem imala djecu. To jest muža – zaključila je Aleks trenutak prije nego su se vrata sobe naglo otvorila.

– Čuj, Aleks…

– Isuse, mama, kako si me uplašila. Daj barem lakše otvaraj vrata, ako već ne znaš kucati!

Mama se nije osvrtala na opaske svoje kćeri.

– … hoćeš da ti skuham čaj od mente ili kamilice?

– Može coca-cola?

– Ne!

– Onda ću od šipka.

– Nema šipka.

– Može limunada?

– Aleks!

– Samo pitam.

Mama je jednim pokretom ruke gurnula hrpu razbacanih stripova s kreveta na pod.

– Hej, što to radiš! Jesi li ti normalna?! Pa te stripove moram vratiti susjedu Macanu!

– Što se mene tiče, nisi ih trebala ni uzimati – odgovorila je mama i sjela na krevet nasuprot Aleks. – Uostalom, sad kada je najbitnije da učiš ti gubiš vrijeme na nebitne stvari.

– Stripovi nisu nebitni! – usprotivila se Aleks.

– Ma nemoj.

– Uostalom, sad si mi napravila nered u sobi!

– Ja?! Ha! Ti se to valjda šališ. Soba ti je neuredna kao da je na nju pala bomba. I to neka malo veća.

– Nije ni tvoja soba bolja – uzvratila je Aleks – Uostalom, tko te je uopće zvao ovamo?!

– Mala, ne budi bezobrazna! – zaprijetila je mama i zavirila u Aleksinu vrećicu. – Gle, kupila si čokoladne napolitanke!

– To su MOJI keksi! – viknula je Aleks.

– Pa? Ionako ih sad ne smiješ jesti – zaključila je mama i strpala jednu cijelu napolitanku u usta.

– Zašto ih ne bih smjela jesti?

– Pa zbog želuca – objasnila je mama žvačući. – Nisi li maloprije rekla da te boli trbuh i da ti se povraća?

Aleks je ušutila.

– Jedan-jedan – pomislila je zato.

– Čuj, Aleks, škola je jako bitna – počela je pametovati mama. – Ma što ti o tome mislila.

– Meni nije! – rekla je buntovno Aleks gledajući mamu koja je grickala drugu napolitanku.

– Možeš ti pričati što hoćeš ali bez dobrih ocjena, a tu ne mislim na trojke nego na petice, ne možeš upisati fakultet.

– Baš me briga. Ionako ću ići u kuhare. Barem ću naučiti skuhati sebi nešto za ručak!

Mama je zastala s trećom napolitankom u ruci.

– Jel’ ti to možda MENI nešto zamjeraš?

– To ti se samo čini.

– Da ne bih možda trebala trošiti svoje dragocjeno vrijeme na potpuno nebitne stvari kao što su kuhanje i usisavanje?

– Hm, to ti i nije tako loša ideja.

– Aleks?!

– Samo sam se šalila – pokušala je izvaditi stvar Aleks.

– Ne, nisi.

– Daj, mama! Prvo te nikad nema doma, a onda dođeš sasvim neočekivano, baneš u MOJU sobu, i to u MOJIM papučama, pojedeš MOJE napolitanke i još bi se svađala sa mnom umjesto da me pustiš da se odmaram!

Uvrijeđena mama demonstrativno je vratila četvrtu napolitanku u kutiju, i ustala s kreveta.

– Ako misliš da sam toliko glupa pa da ne vidim kako ti nije ništa, onda se silno varaš! I ako misliš da ćeš i dalje moći ostati kod kuće umjesto da ideš u školu, vjeruj mi, potpuno si u krivu!

Aleks je hrabro digla pogled. I rekla:

– Ja više nogom neću kročiti u tu glupu školu, samo da znaš!

– Molim?

Mama nije mogla vjerovati svojim ušima.

– Čula si što sam ti rekla.

– Aleks, nemoj me izazivati, inače ću te pljusnuti!

– Pa pljusni me!

Ali, umjesto da udari svoju kćer, prof. Majda Horvat-Peternek, viša savjetnica na Institutu za orijentalistiku, ponovno je sjela na krevet, i zabrinuto upitala:

– Aleks, što se dogodilo u školi?

– Ništa.

– Nije ništa. Sigurno se nešto zbilo. Jesi li dobila neku jedinicu?

– Tebi su samo ocjene bitne – promrmljala je Aleks brišući suzu s obraza.

Osjetila je mamin dodir po svojoj kosi.

– Što je bilo, magare moje?

Aleks je ponovno osjetila knedlu u grlu.

– Rugali su mi se zbog tate. I govorili da je lopov. I da će ići u zatvor! – konačno je izrekla ono što ju je već tri dana mučilo.

A onda je zaplakala. I dok je plakala, osjetila je veliko olakšanje, samo što zbog toga nije čula mamu kad je pitala: – Tko je to rekao?

Pa je mama morala malo sačekati i ponovno postaviti isto pitanje:

– Tko je to rekao?

– Ma neki idioti iz razreda – odgovorila je brišući rukavom šmrklje iz nosa.

– Reći ćeš mi njihova imena. Saznat ćemo njihove brojeve telefona. Nazvat ćemo njihove roditelje…

– Daj, mama!

– Otići ćemo do ravnatelja i sazvati roditeljski sastanak.

Aleks je gledala mamu kako šeta po njezinoj sobi. Nije znala kako ni zašto, ali bilo joj je drago što je mama najednom toliko zabrinuta.

– A u petak sam poderala one nove hlače. I to na oba koljena – rekla je još, ali je mama, utonula u vlastite misli, nije čula.

– Najbitnije je pokazati ljudima zube – razvijala je strategiju mama. – Jer ako samo šutiš, svi će misliti da si za nešto doista kriv, i počet će te zbilja maltretirati.

– A da prije tog roditeljskog odemo prvo kod ortodonta? – predložila je Aleks koju je mamino spominjanje zuba podsjetilo na njezin najveći životni problem.

– Pusti sad ortodonta. To nije bitno.

– Neću ga pustiti. Ponavljam vam već mjesecima da želim ispraviti zube, ali me vi ne slušate.

– Ili je možda bolje ne obraćati pažnju na ono što govore? Praviti se kao da ti uopće nije bitno ono što misle?

– E pa meni je bitno! I zato ja u školu više ne idem!

Mama se prenula iz razmišljanja i sasvim hladnokrvno zaključila:

– Naravno da ćeš ići. I to već sutra.

– Neću.

– Hoćeš.

– E baš neću!

Aleks je upravo kanila ustati s kreveta, izletjeti iz sobe i zalupiti vratima, kada su se u hodniku začuli ključevi u bravi.

– No, krasno! Sad će me još i tata gnjaviti! – zaključila je pokrivši se Garfiledom preko glave. – I što vam je odjednom da ste oboje počeli dolaziti doma?

– O ovome tati ni riječi, jasno? – brzo je rekla mama i namjestila smiješak.

Ali umjesto tate, u stan je ušla Marija Matić.

– Dobar dan, gospođo Majda!

– O Marija, vi ste! Ja sam sasvim zaboravila da je danas srijeda – izvirila je iz Aleksine sobe zbunjena mama.

– Dobar dan, teta Marija! – javila se sa svog kreveta Aleks.

– Zdravo, dušo – otpozdravila je Lukina mama skidajući cipele u hodniku. – Mislila sam danas otkazati jer bih morala stalno biti doma, ali nema smisla, zbog vas. Jedino, ako bih danas mogla nešto kraće ostati? Možda da pranje prozora ostavimo za sljedeći put?

– Da, da, naravno – složila se mama.– A što se dogodilo? Mislim, ako nije tajna.

– Ne, ne, nije – zastala je s jednom cipelom u ruci Marija Matić, i brzo dodala – Luka je bolestan.

– Ma nemojte. A što mu je? – upitala je mama premećući se s noge na nogu jer joj je, onako bosonogoj, bilo prilično hladno za stopala.

– Ima visoku temperaturu. I uopće ne može ustati iz kreveta.

– Koliko visoku? – čuo se Aleksin glas.

Lukina majka se na trenutak zbunila, a onda, umjesto odgovora, upitala:

– Zar ne bi Aleksandra sad trebala biti u školi?

– Ona je… boli je želudac – objasnila je mama.

– Onda ću prvo njoj skuhati čaj! – rekla je Lukina mama i krenula u kuhinju.

– Da vam pomognem? – pitala je, tek onako, reda radi, Aleksina mama.

– Samo vi radite svoj posao. Ostalo je moja briga.

– Dobro – rekla je više za sebe Majda Horvat-Peternek i krenula prema svojoj sobi.

– Možda bi bilo najbolje da Aleksandra pređe kod vas dok ja očistim i spremim njezinu sobu.

– Da, da, naravno.

Petnaest minuta kasnije, Aleks je sjedila na maminom bračnom krevetu, srkala vruću kamilicu i gledala mamu kako radi za kompjuterom. Iz daljine se čulo brujanje usisavača.

– Luka uopće nije bolestan. Maloprije sam ga srela u dućanu. Znaš?

– Mhm.

– Mora ostati doma da bi čuvao ujaka. Da ovaj opet ne pobjegne od kuće. Ili da se ne pokuša ubiti… Jadan Luka, jel’ da?

– Mhm.

– A sve zbog glupe Olimpijade. Da je barem prava, nego neka za invalide. Što oni uopće tamo rade, ti invalidi, mislim. Ha, mama? Sigurno ne trče. Je li?

– Aleks, molim te, nemoj me sad prekidati, radim.

– A Lukin je ujak toliko želio tamo otići. A ne može. Jer nemaju novaca. Zar to nije glupo?

Mama je zadubljeno listala knjigu pokraj kompjutera.

– Možda bi im mi mogli pomoći. Možda bi im mogli posuditi nešto novaca. Barem za put do tamo. Ha, mama?

– Što je sad?

– Pitam, bismo li mogli posuditi Lukinom ujaku nešto novaca za put na Olimpijadu.

Mama je konačno podigla glavu i s nestrpljenjem pogledala kćer.

– Aleks, molim te, prestani pričati gluposti i pusti me da završim posao. Ovo mi je sad jako bitno.

– I Lukinom je ujaku bitna Olimpijada pa ne može ići jer nema novaca.

– Kakvu Olimpijadu? Pa čovjek je u invalidskim kolicima!

– Već sam ti objasnila, ali ti me uopće ne slušaš. Nije to obična Olimpijada nego ona za invalide, samo što on ipak neće moći tamo otići jer nema novaca.

– Nije jedini – odgovorila je mama i nastavila s radom.

Aleks je otpila još jedan gutljaj čaja.

Nije znala što bi mislila o svojoj mami. Ponekad joj se činila tako, tako…

– … kao nekakva babaroga. Ona i taj njezini glupi Buda! Kao da joj je jedino on bitan u životu. On i te njezine glupe knjige. Koga je još briga za tamo nekakve znanstvene radove o budizmu!

Aleks je i dalje gledala mamu zadubljenu u listanje knjiga i kucanje na kompjuteru.

– Zbog tog glupog Bude sad tata i ima probleme na poslu. Zbog Bude i mama stalno radi. Bolje bi bilo da ga nema. Da nestane. Zauvijek.

Aleks iznenada zastane u razmišljanju. Upravo joj je nešto palo na pamet. Nešto fantastično!

– Mama, da je nekome život u pitanju, ti bi sigurno dala sve da ga spasiš? Jel’ da?

– Mhm – promrmljala je mama uopće je ne slušajući.

– Čak i svog dragocjenog Budu? Jel’ da, mama?

– Da, da. Daj me sad pusti na miru već jednom!

Aleks je otpila još jedan gutljaj čaja i nasmiješila se. Znala je što treba učiniti. Spustila je šalicu na stolić pokraj kreveta (onako bez podmetača, iako joj je mama to strogo zabranila) i ustala.

– Idem ja sad do grada. Moram kupiti neke bilježnice.

Zvuk tipkovnice bio je jedini odgovor koji se čuo.

Aleks je otišla u kuhinju i iz ormarića, onog odmah pokraj perilice za suđe, izvukla veliku pletenu košaru za tržnicu. Zatim je u hodniku navukla tenisice.

I dok je usisavač u njezinoj sobi neumoljivo zujao i zujao, a mama u svojoj sobi i dalje radila za kompjuterom, pažljivo je podigla porculanskog Budu, spustila ga u košaru i izišla van.

Dva sata kasnije, Majdu Horvat-Peternek u pisanju je prekinuo ženski glas.

– Gospođo Majda, ja bih sad krenula doma. Usisala sam cijeli stan i opeglala rublje. I pospremila Aleksandrin ormar. Za prozore smo se dogovorile da ih operem sljedeći tjedan.

– Da, da, naravno.

– Uzgred, pronašla sam vaše papuče.

– Zbilja? Tražim ih već tri dana – iskreno se obradovala Aleksina mama. – A gdje ste ih našli?

– Ispod frižidera.