Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Epilog ili
SUPERMAN KAO MONA LISA

Luka je već satima sjedio na krevetu u svojoj novoj sobi koja je izgledala jednako kao i njegova stara soba, s tim što se kroz prozor umjesto gukanja golubova čulo kliktanje galebova. Sa suprotnog zida, točno iznad ujakova kreveta, u njega je gledao vječito ozbiljni Superman.

U stanu je vladala tišina. Sada je majka bila ta koja je svakodnevno odlazila na pulsku tržnicu prodavati čokolade dok je otac radio u brodogradilištu. Ujak je već bio otišao na pripreme za Paraolimpijadu, i redovito se svake večeri javljao telefonom.

Umjesto da razmišlja o novoj školi, Luka je mislio na Aleks. Neprekidno mu je bila u glavi njezina slika kako širom otvorenih očiju gleda prema njemu, a onda kaže „Sretan put!“ i izlazi…

Iz razmišljanja ga je prenuo zvuk ključeva u bravi. Ubrzo zatim njegov se otac pojavio na vratima.

– Luka, sine, vidi što mi je danas stiglo na posao. Nekakva čudna dopisnica iz Zagreba. Piše: prima Petar Matić, Uljanik, Pula, a ispod velikim tiskanim slovima ZA LUKU. Mora da te netko zeza jer ništa drugo nisam uspio pročitati. Evo ti pa dešifriraj!

Luka je sačekao da se za ocem zatvore vrata, a kada je ponovno ostao sam, polako je uzeo dopisnicu.

Pročitao ju je jedanput. Pa još jedanput. Pa još jedanput. I još nekoliko tisuća puta.

Kada je napokon podigao glavu, bio je siguran da je i na Supermanovom licu konačno ugledao smiješak.