Šempi ti smopi da limvo te | Ana Đokić Pongrašić

Intermeco No. 3
ŠTO SE DALJE DOGAĐALO S LUKOM I NJEGOVIM UJAKOM?

ZAOKRUŽI TOČAN ODGOVOR:

1. KONAČNO KOD KUĆE!

Na putu prema Karlovcu (ili još preciznije, na skretanju za Jastrebarsko), Luka i njegov ujak ugledali su cijeli konvoj kamiona-prikolica koji je stajao parkiran na livadi pokraj ceste.

– Gle, cirkus! – uzviknuo je ujak pročitavši natpis CIRCUS GARIBALDI koji je krasio sve prikolice.

– Za mnom! – dodao je mahnuvši rukom i skrenuo s autoputa.

Luka je šutke pošao za njim.

Dirnuta ujakovom sudbinom (ali i njegovim umijećem hodanja na rukama koje je odmah demonstrirao), vlasnica cirkusa GARIBALDI ponudila mu je posao u svojoj cirkuskoj trupi što je ujak sa zadovoljstvom prihvatio.

– Konačno se osjećam kao kod kuće – rekao je veselim glasom.

– A ja? Što će biti sa mnom? – upitao je zabrinuto Luka.

– Ti se, mali, možeš vratiti doma – odgovorili su mu uglas krotitelj lavova, žena s bradom i tri žonglera-patuljka.

Luka je odlučio ipak ne napuštati ujaka, pa je prihvatio posao čistača kaveza jer, kako mu je objasnila vlasnica cirkusa, za bilo kakav drugi posao bio je isuviše – običan.

2. PEACE, MAN

Luka je u stopu slijedio ujaka. Išli su već satima. Na autoputu prema Slavonskom Brodu nije bilo mnogo automobila. U zadnjih pola sata nije prošao ni jedan jedini. Svugdje uokolo vladao je mrak. Čak se ni mjesec na nebu nije vidio. Luka je bio jako umoran. Kapci su mu se sklapali sami od sebe. Najradije bi bio skrenuo s puta i legao u travu pokraj ceste, ali znao je da mora slijediti ujaka. Zato je nastavljao hodati. I hodati. I hodati.

U jednom trenutku, ujak se zaustavio. Ispred njih, na cesti, širila se velika, bijela svjetlost.

– Ujko, pazi kamion! – viknuo je Luka i potrčao prema rubu autoputa.

– Nije to kamion, tukane, nego vanzemaljci! – ispravio ga je ujak i odvažno krenuo naprijed podigavši uvis dva prsta.

– Peace, man! – bilo je zadnje što je rekao prije nego je prošao kroz otvorena vrata svemirskog broda i nestao skupa s jarkom svjetlošću.

Luka je i dalje stajao nepomično, sam u debelom mraku, a onda se polako okrenuo i uputio natrag, prema kući.

3. UJKO, PAZI RUPA!

– Ujko, pazi rupa! – bile su zadnje riječi koje je Luka izgovorio prije nego je, skupa s ujakom, upao u veliku rupu na autoputu.

LOŠA SIGNALIZACIJA I NEOZNAČENI RADOVI NA AUTOPUTU ODNIJELI SU JOŠ DVA ŽIVOTA NA DIONICI ZAGREB – VARAŽDIN glasio je naslov koji je sljedećeg dana osvanuo u svim novinama.

4. ZATIM JE USTAO I PJEŠICE NASTAVIO PUT

Hodali su satima, dok je kolona kamiona i cisterni tutnjala pokraj njih. Luka je pokušao stopirati, ali se nitko osim jednog tegljača nije zaustavio. A i vozač tegljača, čim je čuo da bi, uz simpatičnog dječaka, trebao povesti i jednog invalida u kolicima, brzo je odustao i krenuo dalje.

Bilo je sve hladnije. Počeo je puhati vjetar. U daljini je sijevnulo. A onda se sručio pljusak. Luki se činilo kao da hoda kroz vodu. Kolica pred sobom gotovo da i nije razaznavao.

Pet sati kasnije, nevrijeme se stišalo i na nebu su se pojavile prve zrake sunca. Kamioni i cisterne i dalje su jurili pokraj njih u pravcu Krapine. Samo je ujak sjedio u kolicima ne mičući se.

– Što je bilo, ujko? Zašto si stao?

– Ne mogu dalje – izjavio je. – Moja kolica… zahrđala su od kiše.

Zatim je ustao i pješice nastavio put.

5. NA ZADNJEM SJEDIŠTU POLICIJSKOG AUTA

Hodali su satima, dok je kolona kamiona i cisterni tutnjala pokraj njih. Luka je pokušao stopirati, ali se nitko osim jednog tegljača nije zaustavio. A i vozač tegljača, čim je čuo da bi, uz simpatičnog dječaka, trebao povesti i jednog invalida u kolicima, brzo je odustao i krenuo dalje.

Bilo je sve hladnije. Počeo je puhati vjetar. U daljini je sijevnulo. A onda se sručio pljusak. Luki se činilo kao da hoda kroz vodu. Kolica pred sobom gotovo da i nije razaznavao.

Dva sata kasnije nevrijeme se stišalo i na nebu su se pojavile zvijezde. Autoputem je na trenutak zavladao mir. I tišina. Sve dok Luka iza sebe nije začuo zvuk policijske sirene. Sve bliže. I bliže.

Okrenuo se i ugledao policijski automobil kako skreće i parkira pokraj njih. Kada su se otvorila vrata, Luka je ugledao čovjeka u policijskoj odori kako izlazi i kreće prema njima u isto vrijeme doviknuvši nekome u autu: – Javi da ih imamo!

– Što vi ovdje radite? – bilo je prvo što ga je upitao policajac.

Luka nije imao snage bilo što odgovoriti. Zato je samo slegnuo ramenima.

Petnaest minuta kasnije, Luka i njegov ujak sjedili su na zadnjem sjedištu policijskog auta vozeći se natrag prema Zagrebu. Iza njih, u travi pokraj puta, ostala su još samo prazna srebrna metalik (a zapravo najobičnija siva) invalidska kolica.

TOČAN ODGOVOR: vidi sljedeće poglavlje.