Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Dok sjedili smo za kamenim stolom
na pješčanoj plaži posutoj bobicama grožđa,
vrludava pogleda zaneseno si objašnjavala
da pod vodenim se pokrivačem
katkad čuje tiha glazba.

U nevidljivu orkestru, odjeveni u more,
sviraju mlade djevojke i dječaci
koji tek trebaju izgubiti nevinost.
Oni, sigurna si, nikad ne spavaju:
čuvaju pale anđele, nesretne sirene
i blago što s noćnog im je neba
poslao savršeni Čovjek od šibica.

S prozora kuće od školjki i oblutaka
zato mu svako jutro mašeš,
s njima piješ kavu i ćaskaš,
kao sa susjedom koju si sanjala.
Grudi ti se smiju već preplanuloj zori,
a bokovi pod maramom od sušena cvijeća
skrivaju neukrotivu ponornicu.

Na rubu najviše stijene na obali,
dok ribari s mrežama na ramenima
pospano koračaju prema pučini,
svakoga jutra stojim kao kip:
čuvam tebe i pod valovima mrtve gradove.