Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Svaku noć puštaš me da odem,
da skrivam se po stijenju i u špiljama,
poput brodolomca što boji se okusa mora,
i gledam u daljinu gdje nema ničeg,
kao ni u meni, kao ni u tebi.

A kad se vratim, više te nema
i kuća nam je prazni stakleni oblak
u koji zalijeću se samotni galebovi.
Nevidljiva, povremeno mi samo
oguliš naranču za doručak
i plaho ugrizeš me za jezik.

Svaku noć puštaš me da nestanem,
da skrivam se iza suhozida,
poput svemirca što boji se ljudi,
i gledam šupljikavo mliječno nebo,
što prelijeva se u nama bez prestanka.