Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Sad znam kako napuniti prostor oko sebe,
kako naslikati prizor dolaska i odlaska:
Na dnu desno – more, mirno, mjesečinasto,
lijevo – kopno, kameno i crno,
a na njemu žena s maramom na glavi,
podignutog palca, grudi i nosa.

Sad znam kakav je svijet navrh brda,
i iznad njega, i dalje od toga:
U zraku su raznobojni tragovi,
ferrariji praznih sjedala,
a ispod samo glave,
na trenutke bez tijela,
na trenutke šarene špekule.

Sad znam kako se susresti s tobom,
bez ijedne riječi i dodira, kako se potpisati:
“Vrisnimo, oslobodimo krv u tisuće epruveta,
da hlapi, da rastopi se sama u sebi.
Neka ostanu samo divlje oči.
Možemo mi bez svega.
Možemo mi – bez svega”.