Anđeli u koroti | Ivan Herceg

ŽENA SA STAKLENIM TRBUHOM

Danas moraš biti daleko,
moraš biti tužna,
obavezno zaspati sama,
zgrčena kao fetus.
Moraš piti viski, lomiti CD-e,
gola moraš paliti knjige,
kao u dobro opremljenoj ludnici.

Sutra moraš biti nježna,
moraš biti lijepa,
svakako zadovoljiti
prijatelja koji te obožava.
Moraš pozdraviti poštara,
na nebu gledati pustinju,
u beskrajnoj čistoći šutjeti,
kao da si nestala.

Preksutra moraš u grad,
moraš malo lutati,
smijati se i baciti opušak
u kiosk s novinama.
Moraš sjesti nasred trga,
moraš raširiti noge,
pred zbunjenim šetačima
pojesti naranču,
za djecu oblizati prste.

Za tjedan dana moraš se
skijati u bolesnim Alpama,
kući sretna dovući yetija,
na leđima crveni iglu.
Moraš pustiti, pristati da
maltretiraju te prvi susjedi,
uhvate i izlože pred zgradom,
kao čudo, vješticu s Biblijom,
trudnicu sa staklenim trbuhom.

Za mjesec dana moraš se
ponovo roditi na dnu oceana,
u mračni mjehur kliznuti
kao nož, krvavi anđeo.
Moraš ostati zarobljena u pijesku
barem jednu riblju noć,
dok ti otac i majka
ne navuku ronilačka odijela,
dođu po tebe i odvedu te kući.

Za godinu dana moraš se
konačno odjenuti i izići kroz zidove,
prstima po sjećanju nacrtati autoakt
i obožavati ga kao fetiš.
Moraš zaboraviti, sakriti dijete u sebi,
zaplakati svaki put
kad netko te poljubi u pupak.
Netko tko vidi stvari između zvijezda
i zna koji je sutra dan.

Za deset godina moraš
posjetiti astrologe i čarobnjake,
umorno sama, u letećoj stolici,
sa skorenim mlijekom pod košuljom.
Moraš im priznati sve:
kako more nam je noću
lizalo nožne prste, a joint bio
od stakla, razmrvljene šminke
i pramenova Gundulićeve kose.

Za sto godina Bog će
rastopiti tvoju čokoladnu dušu
i njome premazati nevidljivi svemir.
Morat ćeš se rastati
sa svakim svojim atomom,
i opet biti daleko, i lutati,
iznad tijela koja traže lica,
iznad snijega što pada u more,
iznad mene koji čuvam
ravnotežu tišine i svih demona.