Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

 

Svake snježne noći,
u sobi u kojoj se iz svih kutova
izvijao eho iz katedrale,
u kućici na stoliću
cvrčalo mirišljavo ulje,
grizli smo hladan zrak
i od komadića kisika i dušika
s toliko pažnje oblikovali pahulje
na kojima ćemo se voljeti
kao da sutra cijela će zgrada
nestati na Tritonu ili Haronu.
Do jutra one su nas tiho pokrile
i više nismo bili goli,
više nismo bili.
Nismo.

Poslije uvijek sam pomišljao:
Jednog dana nekoj ću djevojci
od pahulja oblikovati čarape
u kojima će uvijek mirno spavati
kad ostanem bez ravnoteže i lud,
kad odem na neki drugi planet
ili na morsko dno
čuvati zlatne besramne sirene.

Svake snježne noći,
dok niz zidove se budu slijevale
moći Madredeusa,
činit će mi se da
svaka pahulja šapuće:
nismo, nismo, nismo…
Do jutra će me pokriti,
i oči, i sve što sam dotad vidio.

Svake snježne noći
na vratima će ti ostati navaljen
veliki teški kamen
i za tebe neće biti slobode
osim one tamne, na rubu,
koju oduvijek poznaješ.

Ne vidim te, ne vidim te.
Bože, ne vidim te.
Bože, nema te.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.