Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Snijeg nas je te večeri zapljuskivao u valovima:
sipki kristali i praznina između zgrada
u tvojim su se hodajućim rukavicama
pretvarali u toplinu kojom si možda mogla
odlediti jezero u mom srednjem uhu.

Ni tada ništa nismo obećali jedno drugome.
Osim blizine.

Kad predjutro si se zagledala kroz prozor,
Mjesec ti se ukazao kao velika snježna gruda,
Čvrsta i samodopadna, i nije znao da
više ga nema, da popila si ga u čaju s rumom,
kao tabletu za svoju umjetnu noć.

Ni tada ništa nisi htjela reći.
Osim da se bojiš.

Na praznim balkonima vjeverice su još dugo,
poput duhova, tražile lješnjake i bademe,
a ti si ih gledala u spavaćici od zelene šume.
Suznih očiju napokon si otvorila vrata
i pustila ih da nasele se u tebe,
kao djeca koju ćeš roditi.

Ni tada ništa nisam pokušao učiniti.
Osim što sam te bez dodira pokrio.