Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

 

Snijeg nas je te večeri zapljuskivao u valovima:
sipki kristali i praznina između zgrada
u tvojim su se hodajućim rukavicama
pretvarali u toplinu kojom si možda mogla
odlediti jezero u mom srednjem uhu.

Ni tada ništa nismo obećali jedno drugome.
Osim blizine.

Kad predjutro si se zagledala kroz prozor,
Mjesec ti se ukazao kao velika snježna gruda,
Čvrsta i samodopadna, i nije znao da
više ga nema, da popila si ga u čaju s rumom,
kao tabletu za svoju umjetnu noć.

Ni tada ništa nisi htjela reći.
Osim da se bojiš.

Na praznim balkonima vjeverice su još dugo,
poput duhova, tražile lješnjake i bademe,
a ti si ih gledala u spavaćici od zelene šume.
Suznih očiju napokon si otvorila vrata
i pustila ih da nasele se u tebe,
kao djeca koju ćeš roditi.

Ni tada ništa nisam pokušao učiniti.
Osim što sam te bez dodira pokrio.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.