Staklene breze | Katja Knežević

AUTOPILOT

 

„Volim tvoju poeziju. Ne mogu to objasniti,
ali inspirira me“
Ima sasvim dovoljno
staklenki
stoje zaobljeno stroge
na beskrajnim policama što
okružuju sobu
omataju krevet i
nadvisuju se iznad uzglavlja.
Svako jutro bira pravu
i ulijeva u nju dozu
koju je taj dan spreman podijeliti.
Zadivljujuće precizan i nezavidno usamljen
ta sitna duša
nije nijednom promašila.
Dolazi kući
s tek nekoliko kapi
taman da kaže laku noć
i onda usne nove doze.
Idiote. Pjesme
koje sam ti tada dala bile su
najgore, najzagušenije, najsebičnije i najbezličnije. Poražavajuće je
za tebe, ne za mene
da su ti one najbolje.
Zna da će jednog dana isteći
zaliha staklenki
vrijeme
on iz svojih okvira.
Nebitno.
Pouzdaje se u prozirnu oštrinu
svoga uma i vjeruje
da će znati prepoznati
trenutak
kada može prestati trebati
staklenke.
Ne bi nikad
ni pomislio da će ga zaobići
kao nezainteresirana publika
skromno tupo krotko, u tišini.
Kad te prestanem slušati
zaboravit ćeš
kamo si htio ići.
Kad te prestanem gledati
pretvorit ćeš se u stakleni prah.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.