Staklene breze | Katja Knežević

NA OKRETIŠTU

 

Stojimo na stanici, čekamo
pet minuta do tramvaja
prsti mi se igraju cigaretom
i ostali puše
u nenadanoj pauzi.
Izgledamo kao mali grad
s dimnjacima od glavâ.
Svi osim njega – on
sjedi nad knjigom
čita i miče usnama
iskosa vidim poeziju.
Lice mu je poput zgužvanih novina
tek na trenutke
male crvene stanice probijaju
između redova olova.
Uzdiše podiže glavu spušta
oči su mu pune svjetova i svjetala
kao velegradska panorama promatrana
sa sigurne visine.
Tramvaj dolazi i svi nestajemo
u nezainteresiranoj utrobi.
Gubim ga iz vida
izblijedio je natrag
u svoju verziju svog života.

Odlazi doma, kuha kavu, gleda crno-bijele fotografije, psuje, trlja krute ruke, pere lice, razmotava svoje listove, prisjeća se, zapisuje, sluša radio, razgovara sa susjedom, udovicom s kojom bi htio, možda, nije siguran (nije ni ona), dočekati onih zadnjih pet…

Dok tijelo tramvaja
oprezno bježi iza zavoja
na praznoj stanici
vidim samo nas dvoje
kako povlačimo linije kroz maglu
i razmjenjujemo stihove
u mojoj verziji događaja.