Staklene breze | Katja Knežević

KNJIGE

 

Budim se tužna.
Vidim ponekad kako sjedimo blizu
hladnog zida s glasnim grafitima
pijemo večer.
Njegovi prsti zavodljivo
suzdržano trepere iznad čašice
ramena cure koju je maloprije upoznao, a na
post-adolescentski ciničnom licu mu se vidi
da negdje u primozgu već sprema priču
o svom uspješnom pothvatu.
Ti mi tihim glasom govoriš o nekom starom događaju
koji te podsjeća na ovo mjesto
samo si sad puno sretnija
i zato je sad ovo ljepše mjesto.
Govorim ti da si glupa i sentimentalna
u sebi se živciram
zašto mi sve lijepo upropastiš?
Zašto svojataš ovaj stol, boce, grafite i buku
povezuješ ih štrikom za svoje uspomene?
Neće biti ništa vredniji ni proživljeniji
a moj će vid biti okaljan.
Glasovi naših prijatelja sudaraju se
razbuđuju me.
Drugi dominantni akord je smijeh.
Čudim se kako sam si ikad mogla željeti zlo.
Na povratku kući uhvatiš me
ispod ruke osjetim da drhtiš
od sreće ne hladnoće.
Drago ti je da se pravimo da razumijemo
da smo u determinističkom kaosu života uspjeli
povući imaginarni pravac
jer svaki pravac
obećava
još jednu točku.

Navečer ostajem dugo budna naslonjena
obrazom uz hladan zid.
Trgam stranice i žvačem papir.
Želim da mi vrate odsanjani život.