Staklene breze | Katja Knežević

RAZGOVOR

 

Danas si me opet pozvala
u neželjeni obilazak
hladne pustinje
kojoj je odavno oduzeta
atraktivna romantika Weltschmerza
a osmišljena manje egzotična titula bolesti.
Opet sam preplašena turistkinja tapkala
u pijesku da ugrijem korake preuzela
ulogu vodiča
i objasnila ti svijet
još jednom oslikala nezaboravne
figure u pijesku koje ćeš zaboraviti
do sljedećeg puta.
Ali vrijedilo je. Jer, u onom kratkom zaboravljivom
džepu vremena sakrile smo se
od mutne rutine
od svečanih pjesama o oblacima i melankoliji
od informacija, novina i reklama
od ljudi koji analiziraju jazz
i ljudi kojima je cinizam
najviša točka duha
i ugrijale se u pustinjskoj zori.
Vjerujem svakom tvom osjećaju
jer nemam izbora
jer je stvarniji od svega što sam ikad dotakla.

Ne znam
zapravo
vjeruješ li ti
mojim pričama.

Kasnije, kad sam ugrijala prste
trljala sam dugo ruke pod vodom.
Pijesak
ne želi van iz moje kože.