Staklene breze | Katja Knežević

PRILAGODLJIVOST

„Stavila si previše kaputa
na jednu vješalicu. Naravno da će puknuti“, rekla je
uz lukav smiješak, smrzava nas
stakleno sunce u uredu
s dvije fotelje, ljepljivim Kiki bombonima i nekim
moderniziranim Rorschachom.
Shvatila sam, i bila zahvalna što je više zanima
nesretna stolarija mog ega nego
bezimeni sedativi.
Ipak, riječi nisu tako tvrdi čavli
kako bi romantičari voljeli misliti i
ta jednokratna dostava informacije nije
učinila čudo – nemilosrdno ravne plohe
mog ormara smijale su se kroz tvorničke
godove, godinu za godinom.
Šalom sam prekrila rastuću rupu iza te jedne
vješalice
i samo ponekad noću
osluškivala čujem li to pucketanje iverja
i pitala se hoću li umrijeti
kad željezni tutanj pogodi neotpornu površinu
ili ću možda bez pokušaja pogađanja oblika mrlje
iza vješalice smisliti kako preživjeti kao
promućurna životinjica, smanjiti ulog
i nositi samo jedan kaput stalno
srasti s njime
zavoljeti rupe u ovratniku, veselo mu raditi zakrpe
i skrivati miševe u džepovima
i skrivati se od pogleda razočaranja, zgražanja
i podsmijeha.