Staklene breze | Katja Knežević

TRUPLO U ORMARU

 

U sobi nasuprot
istočnom prozoru
stari je ormar
s molitvenicima
i vunenim čarapama
kutijom kave
i starim zlatnicima
iz zemlje bez imena.
Imam truplo u ormaru
čvrstih kostiju
hladne kože
s ljubičastim mrljama
posloženo među policama
slomljena vrata
izbačenih zuba
smije se vješalicama.
Nije mi drag taj leš bez mirisa
što me gleda
kad biram odjeću
i glasno diše
kad se skrivam
među kaputima.
Mrzim kad se igra
mojim knjigama
i lutkama
i pikulama
i mrzim
što se ne boji.
Ono zna da tu pripada
zaštićeno drvenim plohama
nahranjeno satima.
Ponekad sjedim
pred njime
okrenuta leđima
otvorenih očiju
slušam
razgovor smrti
i svog praznog ormara.